Poslednjih godina glumac Branislav-Bane Trifunović sve češće je prisutan u pozorištu, filmovima i serijama, ali i u raznim društvenim aktivnostima i kampanjama. Stalni je član pozorišta Atelje 212, u kome trenutno priprema predstavu Glembajevi, a sa bratom Sergejem Trifunovićem nedavno je osnovao i producentsku kuću koja bi uskoro trebalo da realizuje film i seriju po jednom romanu Borisa Dežulovića. Oprobao se i kao ugostitelj, a svoju strast prema ovom poslu trenutno zadovoljava u beogradskom restoranu Medijapan.

Hrana

Od kada sam ga prvi put probao, postao sam veliki ljubitelj sušija. Nije to nikakvo pomodarstvo, volim ja i našu tradicionalnu, domaću kuhinju, ali jednostavno, za mene je suši kralj hrane. Kada smo u Njujorku snimali film, jeo sam ga svaki dan i to petnaest dana zaredom; svi se čudili kako mi ne dosadi, ali mislim da to ne bi moglo da se desi. U Beogradu nema baš mnogo suši barova, ali srećom, sad je tu Medijapan u kome sam se već odomaćio. Inače volim da eksperimentišem sa hranom, volim da otkrivam nove ukuse i da u hrani nalazim neki dodatni kvalitet. Mislim da hrana nije samo nužna potreba, već da postoji i da bi se u njoj uživalo. Upravo zbog toga u restoranima mi nije jedino bitno kakva je hrana, važna mi je atmosfera, ponašanje osoblja, ambijent. To je za mene svojevrstan doživljaj i mislim da kod nas ima restorana u kojima čovek može da pronađe sve to.

Vino

Volim vina, naročito bela, malo lakša, ali nisam neki poznavalac, posmatram to isključivo sa aspekta konzumenta, mada mislim da to nije ni važno. Ne umem da objasnim zašto mi se neko vino sviđa, ali važno je da mi se sviđa. Znam da je za pravo uživanje u vinu potrebna i određena edukacija, ali mi se čini da su te priče oko vina pomalo nepotrebno zakomplikovane i mistifikovane. Možda se to samo meni čini jer ja i ne znam mnogo o tome, ali voleo bih da naučim. Recimo, jako me zanima taj tehnološki proces, samo nastajanje vina. Voleo bih i da obiđem neku vinariju, naročito u nekoj zemlji sa bogatom tradicijom, gde je sve to podignuto na malo viši nivo.

Vino je odraz određenog životnog stila i potrebno je jedno iskustvo da bi čovek došao u tu fazu da može da ga razume i da u njemu uživa na pravi način. To podrazumeva i određeno opšte obrazovanje, poznavanje umetnosti, uopšte, jedan malo viši nivo kulture. Takođe, mislim da raznolikost daje vinu dodatnu draž – postoji bezbroj vrsta vina i u tom traganju za milion različitih aroma stvara se određeni zaplet. I nikad se ne zna kakav će kraj biti. Neko može da uloži milione u proizvodnju, da uzme najbolje grožđe i najbolje stručnjake, pa to opet nije garancija da će imati odlično vino. U tom traganju i neizvesnoti je posebna draž vina.

Izlazak

 

Možda zvuči paradoksalno jer sam na neki način javna ličnost i relativno mlad čovek, ali ne volim gužvu. Izlasci po klubovima, žurke, to mi sve manje prija. Moji kriterijumi za dobar provod svode se na to da nije glasna muzika, da bismo mogli da pričamo, jer tako se ljudi upoznaju i zbližavaju. Biram manje kafiće u kojima znam ljude, gde se osećam kao domaći i za koje znam da ako nam se ćuti da možemo da ćutimo zato što hoćemo, a ne zato što moramo. KGB mi je i dalje jedno od omiljenih mesta, povremeno odem i u Idiot, a idealno veče izgledalo bi ovako  – sedim sa svojim ljudima u nekoj zavučenoj letnjoj bašti, uopšte nije važno gde je, sami smo i osećamo se kao svoji na svome, pravimo neku hranu, recimo smišljamo neku novu kreaciju i pijemo lepo belo vino.