Krajnje konzervativan revolucionar

„Onog trenutka kad uperite kaziprst u nekoga i kažete: „On je kriv“, tri prsta pokazuju na vas, a palac u nebo. Uvek je najveća odgovornost na vama. To je princip po kojem živim“.

Kada bi se desilo da Beogradska filharmonija osvoji ovacije u „Karnegi holu“ vrlo je moguće da ova talentovana ali čudna zemlja to ne bi ni primetila, baš kao što s druge strane kolektivno posrne zbog nekih beznačajnih stvari. To, međutim, filharmoniju ne čini manjom – ona dobro svira, odlično posluje i fantastično nas predstavlja u svetu. Njenog menadžera Ivana Tasovca to, takođe, ne čini depresivnim. Naprotiv. Sa mnogo energije i vrlo duhovito on samo pokušava da demistifikuje svoj posao i radi ga što je moguće bolje.

WS: Da Vas citiram: „Biću na čelu filharmonije tri godine, a onda se vraćam klaviru“. Prošlo je šest godina…

Pa to je bila jos jedna od mojih potpuno nerealnih i pogrešnih procena. Prva od takvih je bila da ću moći da nastavim karijeru pijaniste paralelno sa karijerom generalnog menadžera filharmonije, he, he… Sve što smo započeli bilo je u stvari suviše veliko da bi se završilo za tri godine, a nisam čovek koji ostavlja stvari na pola završene. Kada smo krenuli, orkestar nije imao šefa, dakle dirigenta, tri godine, sezone se nisu planirale unapred, jedanaest godine nije bilo abonentske prodaje karata, instrumentarij je bio u jako lošem stanju, zgrada potpuno ruinirana, razrušena…

WS: Zašto ste uopšte počinjali nešto tako bezizgledno?

Dvehiljadite godine, svi smo bili mlađi i imali smo mnogo više ideala, verovali smo da je stvari moguće rešiti brzo, blic krigom.

WS: Na šta je naišao vaš blic krig? Bio je veoma uspešan, reklo bi se…

Pa, bio je uspešan, ali ne mogu ja da posmatram filharmoniju kao ostrvo. Govorim i o svemu onome što se dešava oko nas. Jedna institucija može da se razvija brže nego država, ali ne može sto puta brže. Ja nisam baš strpljiv čovek – hoću sve odmah. Ali, kroz iskustvo sam shvatio da za neke stvari treba mnogo više vremena.

WS: U medijima možemo da pratimo kako se menjaju šefovi filharmonije, a koliko se promenio sam orkestar, koji je u stvari njena duša?

To je najvažnije. Orkestar se popunio mladim ljudima, prosek godina je negde oko 30 i mi smo najmlađa nacionalna filharmonija u Evropi, ako ne i na svetu. Pri tome, veliki broj tih ljudi je došao sa svojih studija u inostranstvu. Kada su videli koliko se promenila atmosfera u orkestru i šta filharmonija predstavlja u ovom trenutku u Beogradu, krenuli su polako da se vraćaju. Ja mislim da je to možda i najvažnija stvar koju smo uradili. Na poslednju audiciju došli su nam kontrabasisti, jedan iz minhenske filharmonije, a drugi iz ciriške opere. Sada se to internacionalno iskustvo, ili ako hoćete, zapadni profesionalni dril, potpuno savršeno miksuju sa mlađim ljudima koji su ovde zavrsili akademiju, koji imaju sjajan talenat, ali i jednu vrstu duhovitosti, opustenosti i energije. Te dve stvari, smešane – to je dalo ovu sjajnu energiju orkestru Beogradske filharmonije.

WS: Vi ste na mestu između sveta klasične muzike razvijenih zemalja i sredine za koju je klasična muzika prilična nepoznanica, ako ćemo pravo. To mesto je uzbudljivo, frustrirajuće… Kakvo?

Ja ne mislim da se Srbija po odnosu prema visokoj kulturi na bilo koji naćin razlikuje od bilo koje druge evropske zemlje ili Amerike. Ni u Americi se direktor filharmonije ne bavi sa Doli Parton. Ja nemam potrebu da se bavim tom Pink ideologijom, zato što meni ona realno ne smeta. Ne tražim krivca u bilo kome sa strane, ukoliko me svet nije dobro razumeo i ukoliko ono što ja radim nije dobro prihvaćeno. Potrebno je samo da čovek nađe način kako da radi svoj posao bolje, sa više energije. Ne verujem da se kod nas španske serije gledaju ista više nego u Italiji. Ono što može da bude problem je što javni servis, za koji mi svi plaćamo harač svakog meseca, ima emisije koje sve više liče na blede kopije Pinkovih „Grand parada“ i sličnih stvari. Pink je privatna televizija, može da ulaže novac u šta hoće. Problem je u tome što javni servis to nije i ima neke obaveze prema nama. Problem je u tome što su naši poslanici u skupstini konačno sišli s uma i nisu dali da počne direktan prenos odbojkaske utakmice da bi morali slušamo stvari koje ponavljaju poslednjih ne znam koliko već godina.

WS: Ali, kada ste počeli da menjate filharmoniju za mnoge je to bilo zbunjujuće, čak i zaprepaščujuće…

Ja sebe doživljavam kao jednog krajnje konzervativnog čoveka…

WS: Ne delujete bas tako.

Pa da, svi se smeju i mene niko ne shvata ozbiljno kad to kažem.

WS: Dobro, a zašto ste vi konzervativan čovek?

Pa zato što ja u onome što radim polazim od bazičnih stvari – kvaliteta orkestra, kvaliteta onoga što pravimo, kvaliteta umetnika sa kojima radimo…

To je i profesionalnost. To je za mene konzervativan pristup poslu kojim se bavim. Bilo bi nekonzervativno da stavim šipku na Kolarcu, da se dve devojčice uvijaju i skidaju dok ovi izvode Pasiju po Mateji od Baha. To bi bio već nekakav, ovako da kažem, ozbiljan iskorak. Ali ja u svemu što radim polazim od bazičnog kvaliteta koji mi je i najvažniji u celoj priči.

WS: Kako je evoluirao odnos medija prema filharmoniji od početka Vašeg rada na dalje?

Od samog početka sam osećao vetar u jedra iz medija. Nisu novinari krivi što ne prate neke događaje. Niko neće da čita o nečemu što je dosadno i sto puta viđeno. Publika neće da ide na dosadne koncerte i loše koncerte. Gde je problem u praćenju filharmonije? U kritičarima. Mi nemamo neku relevantnu kritiku ovde, bar u smislu da ona nešto znači i može da promeni.

Kada pogledate broj kritika koje je naša filharmonija dobila, vi vidite da su naši kritičari elementarne lenčuge, zato što ne idu na koncerte. Mislim, nije ni važno, niko to i ne čita. Međutim, ono što mene brine je ovo: ukoliko neki muzikolog kroz 150 ili 200 godina bude radio analizu muzičkog života u Srbiji, imače potpuno pogresnu sliku. A onda pročitate kritike koje je filharmonija dobila na festivalu u Ljubljani, koji je najznačajniji festival u regionu, ili koje je dobila posle turneje po Švedskoj, posle nastupa u Strazburu… Tamo je pisalo da je filharmonija najjaci PR koji Srbija ima. Ali, kritičari za trenutak na stranu – među abonentima filharmonije vi nemate ni jednog profesora Muzičke akademije u Beogradu, ni jednog kompozitora.

WS: U čemu je stvar?

Ne znam. Neću ja da izvlačim sad zakljucke. Ljudi ne vole muziku.

WS: : Život pijaniste i život menadžera su drastično različiti. Kolika je žrtva ne svirati i kolika su zadovoljstva posla koji sada radite, u odnosu na muzičarska?

Mislim da ću biti najsrećniji ukoliko uspem da spojim te dve stvari u perspektivi. Već dosta vremena nisam koncertni pijanista, tako da se ja, iskreno rečeno, više ni ne sećam svih tih uzbuđenja, kriterijuma koji su mi bili važni… Malo mi je to iscililo. Sa druge strane, uspeh u ovom poslu isto tako donosi zadovoljstvo. Najteže mi pada broj dnevnih kontakata, ali sam vremenom naučio da napravim neku ogradu, da se zaštitim kako bi ponovo izgradio svoj svet koji sam definitivno izgubio u godinama rada u filharmoniji. U poslednje vreme sam počeo ponovo da nalazim vreme da sviram malo za sebe. Osećam ponovo, kao umetnik, da mi je na domak ruke potpuno nova umetnička forma komunikacije sa ljudima. Cilj mi je da u tom pravcu nekako idem.

WS: Gotovo sve uspešne organizacije u Srbiji koje nisu na izvorima velikog novca, sa čijim sam radom upoznat, imaju na celu jednu sposobnu osobu koja lično pribavlja sredstva i mogućnosti za rad. Kada takvu osobu izvadimo iz jednačine, organizacije se ponekad raspadnu.

To je potpuno tačno. Momentalno sam najviše skoncetrisan na pokušaj da učinim da ovde sistem funkcioniše. To znači delegiranje odluka na moje saradnike. To znači da smo napravili izvanrednu saradnju sa sindikatima, koja ne da je korektna, nego je krajnje konstruktivna. Inspirativna, ako hoćete, ali i to je jedna od stvari za koju je potrebno vreme. Ali slažem se sa vama, to je ozbiljan problem u Srbiji. Ma mislim da ljudi malo koketiraju sa tim: „Posle mene potop“. Ništa nije propalo, ko god da je otišao sa neke pozicije. Deca će se i dalje radati. Taj sindrom Tita je vrlo jak u srpskom menadžmentu. Uzgred, od mnogih ljudi koji se time ozbiljno bave u našim i zapadnim korporacijama sam čuo – prava ocena mog rada će biti moguća tek od trenutka kada ja odem. To znači da ako filharmonija nastavi uspešno da raste kada ja odem, ovim tempom, ili brže, ja sam svoj posao obavio kako treba.

WS: Vaš posao upada u zabran 2,5 odsto ljudi u Srbiji koji imaju diplome i govore strani jezik, pa filharmonija deluje kao neka vrsta oaze. Kako se snalazite u susretu sa „stvarnim svetom“?

Život svakog čoveka je mnogo, mnogo širi od njegove uske profesije. Naravno da je meni užasno bitan kvalitet muzike koja se izvodi i koja se sluša, ali ‘ajde da budemo realni: zbog toga što će neko dunuti malo čistije ili mali fals, neće niko stradati. Za razliku od toga, ako hirurg zaboravi pola zavoja u nečijem stomaku, taj neko umre, a ako pilot zabrlja, avion se skemba na zemlju. Ovo jeste jedan važan segment života, ali kod nas postoji jedan mali ekstrem, vrsta intelektualnih fundamentalista koji bi zabranili sve osim grčkih klasičnih filozofa. Ja ne spadam u takve ljude. Meni je interesantno da vidim svašta. Čak i stvari koje su totalni kič i koje nemam posle potrebu da više ikada vidim. U krajnjoj liniji, mi sada u jednom primerku Njujork tajmsa pročitamo više informacija nego što je ranije čovek mogao da sazna za ceo zivot. U tom bogatstvu, toj razlicitosti, svako nalazi svoje mesto. Ja ne mislim da je cilj umetnosti da ona postane ekstremno masovna ili da ljudi čitaju samo proverena dela klasika. Da tako rađe, ne bi imali sa čime da uporede ovaj tres koji se prodaje na novinskim kioscima.

WS: Šta je cilj Beogradske filharmonije?

Poslovni cilj Beogradske filharmonije je vrlo jasan. Mi u ovom trenutku već jesmo lider među kulturnim institucijama, a to želimo da ostanemo i da napravimo jos veći jaz između nas i drugih. Govorim otvoreno. Naš poslovni i umetnički cilj je da zauzmemo odredene pozicije i u evropskoj konkurenciji. Na tome u ovom trenutku baziramo našu kompletnu strategiju, vezano i za ovu sezonu i činjenicu da nam je u planu da krenemo u dvogodišnje planiranje naših sezona, što je još jedan korak ka kvalitetu. Za mene umetnost predstavlja vid razmene energije. Ja jednostavno mislim da je to, kada je muzika u pitanju, potpuno dominantna stvar. Dakle odgovor na pitanje: „Da li ja to osećam kroz ono što slušam“? Potpuno mi je sve jedno da li je to Glen Guld koji izvodi Goldberg varijacije ili su to Seks pistolsi. Meni je važna ta energija. Sa druge strane, povremeno je na koncertima klasične muzike jako dosadno, a onda je čovek u mogućnosti da se suoči sam sa sobom, jer ga tokom ta dva sata sigurno niko neće ništa pitati.

WS: U tom smislu, da li je Beogradska filharmonija grupa muzičara koja je to u stanju da preda publici na visokom nivou? Da li ste zadovoljni?

Uvek može bolje. Naročito u umetnosti. Onog trenutka kada se na jedan sekund zaustavite i kažete da ste zadovoljni, to je već pad. To je kao kad trenirate bilo šta. Potrebno je stalno da povećavate napor. To može da vas boli, ali je jedini način da stalno idete napred. I vratio bih se na vaše pitanje o problemima sa okruzenjem – onog trenutka kad uperite prst u nekoga i kažete: „On je kriv“, vama tri prsta pokazuju na vas, a palac u nebo. Uvek je najveća odgovornost na vama. Naravno, postoji sudbina, kosmos, šta god, i možda nekakve objektivne okolnosti, ali tri prsta i dalje pokazuju u vas. To je princip po kojem ja živim.

Dobri učitelji

WS: Volite li vino?

Momentalno sam čak u fazi kad ne pijem ništa drugo osim crnog vina. To je posledica mog otkrivanja zdravog života.

WS: Postoji jedna od floskula da „što si stariji ides sve više ka vinu“.

Ima i druga koja nije toliko sofisticirana: „Pihtije dolaze s godinama“.

WS: Da li se razumete u vina ili ih samo volite?

Nisam pravi poznavalac, ali u svakom slučaju imam dobre učitelje. Prvo, Uroš Lajović, koji je pet godina bio naš šef dirigent i koji je i dalje jedna od najprisutnijih figura ovde, član je vinskog konventa Slovenije. Uz njega sam počeo da stičem prva znanja o vinu i prve lekcije o kombinacijama hrane i vina. Jednom smo bili gosti gospođe Kanese, devojačko prezime joj je Henkel, pa ti je jasno da je to vrlo ozbiljna jedna gospođa. Ona ima zamak u Toskani, ali i ceo jedan grad u kojem pravi potpuno zatvoren festival na koji poziva najbolje muzičare iz celog sveta i šezdesetak gostiju. Tu se pije njeno vino, i to je vrlo interesantno. Čovek koji mi je isto tako mnogo toga otkrio je Igor Jecl, direktor u Telekomu Srbije, vrstan poznavalac vina. On mi je otkrio koliko se ukus menja kada se isto vino pije iz različitih časa, iz Italije mi je doneo najbolji dekanter i set časa, potpuno posebna vina… On je išao i korak dalje, jer je vino i hranu pokušavao da složi sa određenom atmosferom i muzikom. Treći čovek koji više ne živi ovde je Edvard Endrjus, bivši direktor hotela Hajat. Veliki ljubitelj muzike, ima polureligiozan odnos prema Mocartu. On je ovde, u mojoj kancelariji, u pauzama koncerata služio šampanjac uz malo kavijara ili lososa, prepelicija jaja, ali uvek u drugoj atmosferi, a posle koncerta je u Hajatu pravio tematske večeri koje su bile ili vezane za program ili upravo suprotne, a sam je pisao programe za koncerte koji su imali na poslednjoj strani meni večere. Zatim je tu i moj prijatelj Dejan Savatić. On živi u Belgiji i tamo je postao prvi stranac sudija. Jedan put je organizovao za nas put po Šampanji, gde smo po malim vinarijama probali najrazličitije vrste šampanjca i to tamo kombinovali sa ostrigama, petlom u vinu, o sirevima već i da ne govorim, tako da sam dosta avanzovao od vremena kada sam cenio pića po tome koliko brzo udaraju u glavu i noge. U tom segmentu svog života, ako nešto i ne znam, znam ljude koji znaju.