Ne postoje beznačajne stvari

Njegovi uspesi respektuju se u celoj fudbalskoj Evropi, navijači mu i danas pevaju pesme, a on ne želi baš da priča o svom velikom prijateljstvu sa španskim kraljem Huanom Karlosom.

Istovremeno, penzionisana prodavačica iz Užica, gradu koji on smatra svojim, kaže da ga je skoro srela posle dvadeset godina i da je stao sa njom i najljubaznije proćaskao. „A, šta sam mu ja? Znamo se samo tako što je nekada kupovao u prodavnici u kojoj sam ja radila“. I možda se baš zbog toga za Radomira Antića često može čuti da je on „prvo veliki čovek, pa tek onda veliki fudbalski trener“.

Ulazimo u lepo sređeno dvorište u kome trčkara gomila dece. I odmah vriska: „Deda, deda…“. Saginje se i igra se sa njima. „Vidite, ovo vam je život! Za ovo se živi!“, okreće se sav ozaren. Radomir Antić, jedan od naših najpoznatijih fudbalskih trenera i čovek čije se ime sa velikim poštovanjem izgovara i van Srbije, svake godine provodi letnji odmor na Zlatiboru. To je za njega svetinja – „Ovde su moji ljudi“, kaže, i najavljuje da će nas posle intervjua odvesti na brdo iznad, da vidimo kakvo je igralište naporavio za komšije i prijatelje.

WS: Već tri godine ne radite kao trener. Ne žuri Vam se, ili…

Srećom, ne moram da jurim za angažmanom. Ima ponuda, ali uvek sam govorio da novac nije jedini razlog zbog koga bih prihvatio neki posao. Moraju da budu zadovoljeni i neki drugi uslovi, zato što volim da uživam u svemu što radim. Dobro, uželeo sam se trenerskog posla, ne mogu da kažem da nisam. Ali, nisam van fudbala. Radim na najslušanijoj spanskoj radio stanici SER i gostujem na jednoj televiziji kao stručni komentator.

WS: Dakle, ne biste menjali mnogo toga za sada. Lepo Vam je u Madridu?

Slušajte, kada sam kupio kuću u Madridu bio sam verovatno jedan od najsrećnijih ljudi na svetu. Živim u kući u kojoj imam svoje mesto, kompjuter, televizor i baštu, i sve je u staklu. Cela kuća. I kad sednem tu, ja sam potpuno ispunjen. Reći ću vam i ovo – sviđa mi se što Španci čuvaju svoju tradiciju, što su narod koji ume da uživa u svemu. Imam jednu lepu anegdotu na tu temu: kada sam bio u Engleskoj, dođu mi u posetu prijatelji iz Saragose – i sve im se svidelo, sve je super, ali ubrzo su ipak potrazili španski restoran, da bi u njemu naručili tortilju. Ona je za njih nacionalni tanjir. Evo, postoji legenda da Hulio Iglesias avionom dolazi iz Majamija u Madrid samo da bi jeo krompir u jajetu, specijalitet koji se služi u čuvenom restoranu ‘Casa Lusio’. Eto, takvi su oni.

WS: Postoji li takva strast i za fudbalom?

I te kako! Utakmice su praznik za njih i ta atmosfera je fenomenalna! Fudbal je za njih familijaran sport i tri-četiri generacije zajedno odlaze na utakmice – obuku dres svog kluba, ponesu zastavu… na poluvremenu pojedu svoj bokadiljo i popiju svoje vino… A kada imate ovakve uslove, onda morate da ih cenite.

WS: A Vas, je l’ cene u Španiji?

Smatram da, osim toga što sam jedini trener koji je trenirao njihova tri najveća kluba, Real, Barselonu i Atletiko Madrid, da me narod ovde voli – osećam njihovu toplotu, na svakom koraku i u svakom njihovom pogledu. Na ulici, svuda. Dakle, uvažen sam kao čovek koji je stekao njihovo poštovanje – sportsko, fudbalsko i lično, tako da se u Španiji osećam baš kao kod svoje kuće.

WS: Što i nije teško, s obzirom na to da je posle osvajanja duple krune sa „Atletikom“ u znak zahvalnosti ispred stadiona postavljena i bista sa Vašim likom. Kakav je to osećaj?

Bista je sada u muzeju. Lepo je to, ali meni je draže kad čujem ‘Radomire te ciero’ (Radomire mi te volimo), ili, npr. ona – ‘Čuva bog Radeta svog’. Čim me vide navijači, ako ih je malo više, počinje pesma. To su prave stvari.

WS: To nekada ume da bude i naporno?

Ne, ne. Lepo je. Taj period sa Atletikom doživeo sam kao jednu transformaciju, jednu ekstazu koja je vredela života. Jedan klub koji je ispadao iz lige, došao je do vrha u svim segmentima, a naročito ističem ambijent koji smo stvorili oko ekipe.

WS: Da li ste zamišljali sebe kao trenera kome će navijači pevati pesme?

Moram vam prvo reći kako sam ja odrastao… i frazu moje pokojne majke Milke, sa kojom i počinje knjiga koja je napisana o meni. Potpisao sam prvi ugovor u sedamnestoj godini, sa Slobodom iz Užica, i dao prvi intervju za Vesti povodom toga. Onda sam otišao sam kući i pohvalio sam se majci … A znate šta mi je ona rekla? – „Da sa tim parčetom papira mogu da potpalim vatru“. Razumete? Uvek sam svet oko sebe shvatao na jedan realan način, bez preterivanja. Uostalom, moja karijera je počela sasvim slučajno: konkurisao sam za tehničara u „Raketi“ (lokalni autoprevoznik – prim. aut.). Bio sam odbijen i to je bio jedan od razloga mog dolaska u Partizan. Znači, ja sam tada planirao da se zaposlim u „Raketi“, osnujem porodicu i započnem neki klasičan život. Nikada nisam imao neke velike iluzije.

WS: A sada, kakav je osećaj kad znate da ste bili trener nekih od najvećih svetskih klubova. Osećate li se kao čovek koji je uradio velike stvari u životu?

Pa ne, recite mi vi. Ušli ste u moju kuću i videli kamin – ja i u Madridu imam kamin. Imam Votre mezon (časopis o dekoraciji -prim.aut.) od pre sto godina, i na pretposlednjoj strani je slika nekog dedice sa lulom, naočarima, koji na ljuljasci pored kamina čita knjigu. Kažem – to je moj ideal. Kupio sam i lulu, i to neku najskuplju, pošto se ne razumem, a nikada nisam pušio. Jednom sam je i upalio, sedeo sam sa društvom, malo popio… Samo što se nisam onesvestio. Od tada je držim kao suvenir.

WS: Prilično ste skromni.

Nije to skromnost. Kažem vam, ja sam samo realan čovek. Razvio sam se tako da umem da cenim stvari i da imam osećaj odgovornosti. Sećam se prve noći nakon potpisivanja ugovora sa Saragosom – prevrtao sam se celu noć razmisljajuci kako je lepo što sam potpisao ugovor, ali sam se pitao da li ću moći da odgovorim na sve zahteve. Onda sam počeo da planiram šta sve treba da uradim, kako bih ispostovao zahteve ljudi koji su mi ukazali poverenje. Od tog prvog iskustva potiče sve ono kasnije, ceo moj stav i odnos prema zivotu – uvek tražim razlog za svoje ponašanje i uvek sam donosio isključivo svoje odluke, a ne one koje su mi sugerisane. Mene, inače, mnogo zanima psihologija, i često u životu primenjujem neke stvari koje sam pronasao u takvim knjigama.

WS: Je l’ ih primenjujete i u fudbalu?

Naravno, i, stalno ističem jednu stvar – fudbal predstavlja jednu socijalnu masu, raznoliku, u kojoj svako ima svoje ukuse, i uvek sam hteo da prilagodim način igre i ponašanje onome što predstavlja klub. Moj uspeh u Atletiko Madridu se zasnivao upravo na tome: uvek sam polazio od činjenice da srednja socijalna klasa ima problem i da ne voli da se oseća inferiorno. Zato moja igra nikada nije polazila od činjenice da budemo inferiorni, uvek smo gledali da damo gol više. E, sve je to stvorilo jednu euforiju, i na tribinama i van stadiona, i zato je taj uspeh ne samo rezultatski, već i socijalni. To je uspeh cele te mase ljudi koja je bila predstavljena jednim načinom igre koji do tada nije bio prisutan u Atletiku.

WS: A onda – otkaz. Jeste li to doživeli kao lični poraz?

Ha, ha… Ne, nisam. Uvek prvo treba pogledati da li si učinio sve što zavisi od tebe. U javnim poslovima misljenja često nisu realna, jer zavise od interesa, a naročito kada je u igri veliki novac. Najvažnije je da si korektan, da si sam sa sobom u redu i da znas da si uradio sve što si mogao. A, sve ostalo je viša sila, tako da sam ja potpuno čist sa sobom.

WS: Ali, sigurno nije baš prijatno. Recimo, uzeli ste titulu sa Atletikom i bili bukvalno poput boga tamo, a nakon toga …

To je upravo to… Ako vam kažem da je osvajanje duple krune bio istorijski dogadaj za njih, jer se to samo tada desilo u celokupnoj istoriji kluba, za sto godina, jasno je šta sam ja uradio. E, onda, hteo sam tada da kupimo Ronalda iz PSV-a, a uprava je bila protiv toga i tako su krenule naše prve svađe. Mogu vam pričati i ostale stvari… Oko sponzorstva – npr. ja sam im obezbedio sponzore za duplo veće ugovore, a oni ih odbiju da bi reklamirali ‘Marbelju’…

WS: A Vi niste baš spremni na kompromise po svaku cenu…

Zato što nisam od onih ljudi koji gledaju ravno… Argumenti moraju da budu ispred svih individualnih intreresa. E sad, nije to lako postići, pogotovo kada postigneš neki uspeh. A, kako ne postoji vaga za uspeh, uvek prevlada onaj ko ima veću mogućnost manipulacije. Boli me i to što će sada da ruše stadion Atletika. Kad sam ja došao, bio je prava ruina i napravili smo najmoderniji stadion, sa pet zvezdica. Ali, dobro…

WS: Čini se da ste prilicno emotivno vezani za taj klub.

Sigurno. Svaki klub je jedna kuca, koja ima svoju dusu, svoja pravila, imidž. Mi smo svakog petka imali zakusku, išli smo na piće, družili smo se. Uvek sam se borio za to da klub i igrači dobiju najbolje moguće uslove za rad. Jer, ako imate najviše zahteve, onda morate najviše i da pružite.

WS: Znači li to da ste perfekcionista?

Ne znam da li sam perfekcionista, zavisi kako se gleda na to. Ali, u životu ne postoje beznačajne stvari. To je moj princip: „Čovek u svakoj situaciji mora da prida važnost onome što ima“.

WS: A, koliko važnosti pridajete komentarima drugih, savetima, sugestijama?

Volim da saslušam, ali samo argumente. Moja opsesija i danas je fiziologija, jer hoću da znam šta trening proizvodi u organizmu sportiste. Znači, uvek hoću da znam šta se i zbog čega dešava.

WS: Delujete kao vrlo smiren i odmeren čovek, a, opet, često ste prihvatali te „vruće poslove“. Imate, reklo bi se, avanturističke porive?

Jeste, to me prati kroz život, uvek sam išao tamo gde je najteže. I uvek sam prevazilazio teške situacije i krize. Sve ove godine, 30-20, u kontinuitetu, nikada nisam video iskrenost, osim moje iskrene želje da pomognem. A na tu moju želju mnogi ljudi uglavnom odgovaraju sa „Ma, pusti ga nek priča, ima on i ovo i ono“. A sva moja iskrenost bila je uperena prema klubu u kome sam proveo sedam godina, u kome sam bio kapiten, i sve ove godine prvo što pitam ljude iz Srbije, jeste: „Šta ima u Partizanu?“. To je deo mene, ja ne mogu da se odreknem toga. U svakom slučaju, poslednje što bih želeo je da budem pingvin – da budem elegantan i da mi aplaudiraju.

WS: Pretpostavljam da pričate o Vašem angažmanu u „Partizanu“?

Već sam se izjašnjavao kroz medije. Za ovo kratko vreme, bio sam u upravi, u staroj upravi, sa Zečevićem, navijačima, i mislim da je „Partizan“ u veoma ozbiljnoj situaciji. Nisam pristalica rešenja koja se trenutno sprovode i mislim da će se konflikt produbljivati. Ali, videćemo.

WS: I posle toliko godina sa velikom strašću pričate o fudbalu? Nije Vam dosta fudbala?

Još uvek osećam strast prema tome, zato što me privlače izazovi. Recimo, Liga šampiona je za mene najveći profesionalni izazov. Ja sam zaista privilegovan, pa sam u prilici da pogledam i petnaest utakmica za vikend, od kojih neke i komentarišem. Volim fudbal i gledam ga kao jednu intepretaciju, a ne samo kao rezultat. Jer, gledajte – nije slučajno da je Holandija najveći izvoznik fudbalera i lala, zato što iza toga stoji jedna intencija, stoji ono -‘zbog čega?’. Ako vam sad pokažem trening holandske dece biće vam jasno zašto su oni tehnički najspremniji igrači. To je jedina reprezentacija koja je na poslednjem Prvenstvu Evrope igrala unazad, kako bi stvorila prostor za promenu orjentacije igre. Sve su to stvari koje mi i dalje ‘slepo ne gledamo’.

Ja pripadam generaciji kojoj nije trebalo sejati da bi živela, sa filozofijom da ne moramo ništa da radimo jer smo imali najveću žitnicu Evrope, a sada imamo najveću cenu psenice na svetu. A Holandani prave nasipe, da bi se odmakli od mora. To je filozofija socijalnog življenja, koja stvara karakter kod naroda. Reći ću vam zašto uvažavam Engleze: to je nacija koja živi za dva datuma tokom godine, ali žive intenzivno, za trinaesti ili petnaesti juli, kada idu, npr. u Španiju. Osim što stede, oni se i pripremaju, obrazuju o destinacijama koje planiraju da posete. Drugi dan je Božic, kada siromasni ljudi kupuju poklone na rasprodajama, nakon praznika, za sledeći Božić. Nije to ništa lepo, ali mora da se ceni. To je jedan način življenja, gde imaš jednu ideju vodilju, koju ima razloga braniti.

WS: Kažu da niste zaboravili Užice, da ste uvek spremni da pomognete. Je li to zbog nostalgije?

Pa, nije to možda nostalgija, ali – da, nedostaje mi grad. Naročito ‘Gradska kafana’, koja više ne radi. Dobro, našao sam jednu drugu i puno mi je srce kad prođem i vidim da ima naroda. Mene pet minuta razgovora sa nekim starim prijateljima ispuni adrenalinom za narednih sedam dana.

WS: Kada bi birali – paelja ili čvarci?

Ha, ha…

WS: Nedavno ste bili u Užicu na proslavi četrdeset godina mature. Kada pogledate unazad, jeste li zadovoljni onim što vidite?

Naravno da sam zadovoljan, ali ne zato što mislim da sam uradio nešto spektakularno, nego zato što sam radio ono što sam hteo i što sam i tada i sada stajao iza svih svojih odluka. I nikada se ni zbog jednog jedinog svog poteza nisam pokajao. Naprotiv! Imao sam ispred sebe ružan primer Hezusa Hila (bivši vlasnik Atletika – prim.aut.). On je imao sve uslove da bude potpuno srećan, a život je napustio nezadovoljan, sa četvoro dece koja ne govore izmedu sebe, sa 57 sudskih slučajeva za koje je morao da odgovara zbog zloupotreba. Pitanje sreće je relativna stvar – možete imati sve, ali ako niste zadovoljni, ne vredi vam ništa. Meni su ovde deca, unuci i već šest dana nisam sišao u centar Zlatibora. Zašto? Zato što mi je puno srce. To su vrednosti koje ja mnogo volim i cenim. Bez toga ne vredi ništa.

WS: Vaš unuk Radomir sada sve vreme ovde trčkara u Partizanovom dresu i juri loptu. Da li biste voleli da postane fudbaler?

Videćemo, voleo bih da sami izaberu put. Uostalom, svako mora sam da bira svoj put.

WS: Sta Vas jos ispunjava osim fudbala i porodice?

Ja sam vizuelac, pa više dajem značaja onome što vidim, nego onome sto mi kažu. Odatle i moja ljubav prema fotografiji. Zanimljiva mi je ta igra svetlosti i senke. Takode, mnogo volim prirodu, volim da pecam, To me veoma odmara. Ali, to je više, onako, iz hobija.