Broj: Piše: Foto:

Šta sve možeš u Toskani za sedam dana

Značajna zbog istorijskih i kulturnih znamenitosti, a zanimljiva zbog jedinstvenih pejzaža i fantastične hrane i vina, Toskana je idealna turistička destinacija za ljubitelje umetnosti koji pri tom vole da uživaju i u sporom ritmu countryside i vinskog turizma. Autentični doživljaj ove italijanske regije imaćete tim više ako smeštaj pronađete u nekom manjem mestu, koja se po pravilu nalaze na vrhovima toskanskih brežuljaka, a koje će biti baza iz koje ćete obilaziti regiju. Naša preporuka su sela u oblasti Chianti, okružena fantastičnim panoramama, iz kojih krivudavi lokalni putevi vode u okolna sela i značajne gradove kao što su Firenca, Sijena, Piza, Areco…  A tu vam se vrlo lako može desiti da budete očarani patinom i jedinstvenim šarmom ove italijanske regije.

Brežuljci pod vinogradima uobičajeni su pejzaž ove regije; gde god da krenete, sa obe strane puta prostiru se nepregledni vinogradi, tako da je odmah jasno zbog čega je Toskana jedna od najpopularnijih vinskih regija na svetu. Osim jako duge tradicije, koja seže još u doba Starog Rima, Toskana je čuvena i po nekoliko svetski priznatih vinskih oblasti – Chianti, Brunello di Montalcino i Vino Nobile di Montepulciano. Inače, više od 80% proizvodnje u Toskani čine crvena vina, po kojima je ona i postala slavna, a glavna sorta je sangiovese, koja se javlja u različitim lokalnim verzijama. Toskana je slavu stekla upravo zahvaljujući ovoj sorti, iako je sortiment izuzetno širok (na primer, cabernet sauvignon je zasađen u Toskani pre više od 250 godina, ali je tek nedavno postao popularan u regionu i to prvenstveno zahvaljujući usponu supertoskanskih vina). Od međunarodnih sorti gaje se još i kaberne fran, šardone, merlo, pino noar, sovinjon blan i sira, a od lokalnih sorti najčešće su canaiolo, colorino, malvasia nera i mammolo. Što se tiče belih sorti najčešća je trebbiano, a slede malvasia, vermentino i vernaccia.

Čak iako to nije povod vašeg dolaska u Toskanu, krstareći putevima neminovno ćete naići na neku od vinarija. Ima ih mnoštvo, sa skromnom ili ozbiljnijom proizvodnjom, ali vizuelni doživljaj svake od njih navešće vas na pomisao da „nema lepše stvari nego biti vinar u Toskani“. Najčešće smeštene u nekoj stotinama godina staroj kamenoj kući, na kojoj drvene žaluzine proviruju kroz mnoštvo raznobojnih muškatli, zasigurno su mesta vredna posete, gde usput za razumnu sumu novca može kupiti autentični poklon iz Toskane – flašu dobrog vina.

Ručak na terasi sa pogledom na toskanske pejzaže je poseban doživljaj! Osim podrazumevajućeg vrhunskog kvaliteta i prave eksplozije ukusa, suštinsko obeležje toskanske kuhinje je jednostavnost. Najbolji primer za to je tradicionalna supa ribolita, što u bukvalnom prevodu znači „obareno“. U njenom sastavu je sveže, vrlo jeftino povrće – mahunarke, šargarepa, kupus, toskanski kelj cavolo nero i komadići hleba.

Za ljubitelje mesa preporuka je florentinski stek; pravi se od kvalitetnog chianina govečeta koje se uzgaja u istoimenoj dolini koja se prostire u provincijama Areco i Sijena u Toskani i provincijama Peruđa i Terni u Umbriji. Paste ne predstavljaju specifično obeležje Toskane, ali se ovde, kao i u celoj Italiji, dobijaju uvek sveže, uglavnom su domaće proizvodnje i sa standardno kvalitetnim sastojcima. Ako želite lokalni dezert, naručite panforte, kolač sa voćem i orasima, ili ricciarelli, tradicionalni kolač koji se u Sijeni pravio još u XIV veku, a danas je, nešto modifikovan, to biskvit od belanaca, badema i šećera.

A ukoliko vaš izbor bude nešto od internacionalnih jela, takođe nećete pogrešiti. Jer, šta god da odaberete, ne zaboravite, u hrani se u Toskani uživa sporo, a čaša lokalnog vina je praktično obavezujuća.

Toskanska sela neverovatno su živopisna. Sa fasadama u pastelnim tonovima i muškatlama na prozorima divan su ambijent za odmor uz makijato u nekoj od lokalnih kafeterija. U tradicionalnim piljarama ovde se na jednom mestu mogu naći kvalitetne pršute, maslinova ulja, paste, sirevi i, naravno, mnoštvo lokalnih etiketa vina… U Toskani je, inače, vrlo razvijen agroturizam, pa je idealno vreme za posetu između sredine maja i sredine oktobra.

Značajnih gradova u Toskani je i previše da bi se kvalitetno obišli tokom jednog sedmodnevnog boravka. Za Firencu, kolevku renesanse i njene muzeje, potrebno je izdvojiti bar nekoliko dana jer je prepuna istorijskih i kulturnih spomenika. Šetajući gradom sretaćete ih na svakom koraku, tako da ćete imati utisak kao da ste u jednom velikom muzeju renesanse na otvorenom. Od manje zahtevnih gradova za obilazak naša preporuka je Areco, južno pozicioniran od Firence, čija je netaknuta autentičnost navela Roberta Benjinija da ovde snimi film Život je lep.

Poseban doživljaj je i obilazak Sijene, univerzitetskog grada čije je građevine koje se nalaze na velelepnom trgu u centru zaštitio UNESCO. A pri obilasku Toskane ne sme se propustiti ni autentični stari grad San Gimignano, čuven po arhitekturi, naročito po četrnaest kula zbog kojih se, budući da je pozicioniran na brdu, vidi sa velike udaljenosti. U uskim uličicama koje vijugaju između kamenih kuća gotovo na svakom koraku naići ćete na vinoteku ili malu radnju delikatesne hrane (tu možete kupiti, na primer, jedan fantastični brunello di Montalcino iz 1997. za 30 evra).

Kuriozitet toskanske oblasti su divlje svinje. Naći ćete je prepariranu u mnogim mesarama; možete skoro u svakoj prodavnici hrane kupiti suhomesnate proizvode napravljene od njenog mesa; za njenu njušku ćete se uhvatiti na u bronzi izlivenom primerku u centru Firence, kako biste se u ovaj grad ponovo vratili. A ako imate malo sreće, kao autor ovih redova, zateći ćete je kako lenjo leži na seoskom putu kojim vozite. Zapravo, trenuci sreće nastupili su tek kada se jednako nezainteresovano i lenjo sa njega pomerila…

Fenomen supertoskanskih vina nastao je sedamdesetih godina prošlog veka. Sam naziv supertoskanska ne znači da je reč o vinima super kvaliteta, već da su proizvedena van Chianti zone, ili da su proizvedena mešanjem sorti (kaberne sovinjona, merloa, siraha, kaberne frana), što inače nije u skladu sa zahtevima za klasifikaciju DOC Chianti. Iako se ova vina razlikuju od proizvođača do proizvođača, ono što im je zajedničko jeste njihova visoka cena u odnosu na ostala u regiji. Najpoznatija supertoskanska vina, kao što su Sassiscaia i Solaia, mogu izazvati ljubitelje vina da potrošite i više od 200 dolara po flaši.

Vodič za pomoć pri izboru toskanskih vina

Italijanski klasifikacioni sistem ima četiri kategorije vina: dve potpadaju pod kategoriju kvaliteta EU – vino proizvedeno u određenom regionu (QWPSR) – i to su vina višeg kvaliteta, dok se vina lošijeg kvaliteta svrstavaju u dve kategorije stonog vina.

Stono vino

Vino da Tavola (VDT) – Oznaka obično ukazuje na to da je reč o osnovnom vinu, namenjenom za lokalnu, svakodnevnu potrošnju.

Indicazione geografica tipica (IGT) – Označava vino nastalo u više specifičnih regiona u Italiji. Ova oznaka je nastala 1992. godine i odnosila se na vina koja su smatrana za kvalitetnija nego stona, ali koja ipak nisu u skladu sa strogim zakonima u određenoj regiji. Pre nego što je stvoren IGT, supertoskanska vina, kao što je Tignanello, bila su označena kao Vino da Tavola.

QWPSR

Denominazione di Origine Controllata (DOC)

Denominazione di Origine Controllata E Garantita (DOCG)
I DOC i DOCG oznake odnose se na vina koja dolaze iz zona specifičnijih od onih u IGT kategoriji, a dozvoljene sorte grožđa preciznije su definisane. DOC sistem ustanovljen je 1963. godine, sa ciljem da se utvrdi način prepoznavanja kvaliteta proizvoda. Glavni kriterijum za selekciju između DOC i DOCG kategorija jeste prolaz na slepom testu za kvalitet, a radi potvrde strogih zakonskih zahteva. DOCG kategorizacija, između ostalog, ograničava proizvodnju grožđa po hektaru i minimum nivoa prirodnog alkohola.

Inače, šest vina u Toskani ima DOCG oznaku: Brunello di Montalcino, Carmignano, Chianti, Chianti Classico, Vernaccia di San Gimignano i Vino Nobile di Montepulciano, dok preko 30 vina ima oznaku DOC.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Značajna zbog istorijskih i kulturnih znamenitosti, a zanimljiva zbog jedinstvenih pejzaža i fantastične hrane i vina, Toskana je idealna turistička destinacija za ljubitelje umetnosti koji pri tom vole da uživaju i u sporom ritmu countryside i vinskog turizma. Autentični doživljaj ove italijanske regije imaćete tim više ako smeštaj pronađete u nekom manjem mestu, koja se po pravilu nalaze na vrhovima toskanskih brežuljaka, a koje će biti baza iz koje ćete obilaziti regiju. Naša preporuka su sela u oblasti Chianti, okružena fantastičnim panoramama, iz kojih krivudavi lokalni putevi vode u okolna sela i značajne gradove kao što su Firenca, Sijena, Piza, Areco…  A tu vam se vrlo lako može desiti da budete očarani patinom i jedinstvenim šarmom ove italijanske regije

 

 

 

Brežuljci pod vinogradima uobičajeni su pejzaž ove regije; gde god da krenete, sa obe strane puta prostiru se nepregledni vinogradi, tako da je odmah jasno zbog čega je Toskana jedna od najpopularnijih vinskih regija na svetu. Osim jako duge tradicije, koja seže još u doba Starog Rima, Toskana je čuvena i po nekoliko svetski priznatih vinskih oblasti – Chianti, Brunello di Montalcino i Vino Nobile di Montepulciano. Inače, više od 80% proizvodnje u Toskani čine crvena vina, po kojima je ona i postala slavna, a glavna sorta je sangiovese, koja se javlja u različitim lokalnim verzijama. Toskana je slavu stekla upravo zahvaljujući ovoj sorti, iako je sortiment izuzetno širok (na primer, cabernet sauvignon je zasađen u Toskani pre više od 250 godina, ali je tek nedavno postao popularan u regionu i to prvenstveno zahvaljujući usponu supertoskanskih vina). Od međunarodnih sorti gaje se još i kaberne fran, šardone, merlo, pino noar, sovinjon blan i sira, a od lokalnih sorti najčešće su canaiolo, colorino, malvasia nera i mammolo. Što se tiče belih sorti najčešća je trebbiano, a slede malvasia, vermentino i vernaccia.

 

 

 

Čak iako to nije povod vašeg dolaska u Toskanu, krstareći putevima neminovno ćete naići na neku od vinarija. Ima ih mnoštvo, sa skromnom ili ozbiljnijom proizvodnjom, ali vizuelni doživljaj svake od njih navešće vas na pomisao da „nema lepše stvari nego biti vinar u Toskani“. Najčešće smeštene u nekoj stotinama godina staroj kamenoj kući, na kojoj drvene žaluzine proviruju kroz mnoštvo raznobojnih muškatli, zasigurno su mesta vredna posete, gde usput za razumnu sumu novca može kupiti autentični poklon iz Toskane – flašu dobrog vina.

 

 

 

Ručak na terasi sa pogledom na toskanske pejzaže je poseban doživljaj! Osim podrazumevajućeg vrhunskog kvaliteta i prave eksplozije ukusa, suštinsko obeležje toskanske kuhinje je jednostavnost. Najbolji primer za to je tradicionalna supa ribolita, što u bukvalnom prevodu znači „obareno“. U njenom sastavu je sveže, vrlo jeftino povrće – mahunarke, šargarepa, kupus, toskanski kelj cavolo nero i komadići hleba.

Za ljubitelje mesa preporuka je florentinski stek; pravi se od kvalitetnog chianina govečeta koje se uzgaja u istoimenoj dolini koja se prostire u provincijama Areco i Sijena u Toskani i provincijama Peruđa i Terni u Umbriji. Paste ne predstavljaju specifično obeležje Toskane, ali se ovde, kao i u celoj Italiji, dobijaju uvek sveže, uglavnom su domaće proizvodnje i sa standardno kvalitetnim sastojcima. Ako želite lokalni dezert, naručite panforte, kolač sa voćem i orasima, ili ricciarelli, tradicionalni kolač koji se u Sijeni pravio još u XIV veku, a danas je, nešto modifikovan, to biskvit od belanaca, badema i šećera.

A ukoliko vaš izbor bude nešto od internacionalnih jela, takođe nećete pogrešiti. Jer, šta god da odaberete, ne zaboravite, u hrani se u Toskani uživa sporo, a čaša lokalnog vina je praktično obavezujuća.

 

 

 

 

Toskanska sela neverovatno su živopisna. Sa fasadama u pastelnim tonovima i muškatlama na prozorima divan su ambijent za odmor uz makijato u nekoj od lokalnih kafeterija. U tradicionalnim piljarama ovde se na jednom mestu mogu naći kvalitetne pršute, maslinova ulja, paste, sirevi i, naravno, mnoštvo lokalnih etiketa vina… U Toskani je, inače, vrlo razvijen agroturizam, pa je idealno vreme za posetu između sredine maja i sredine oktobra.

 

 

Značajnih gradova u Toskani je i previše da bi se kvalitetno obišli tokom jednog sedmodnevnog boravka. Za Firencu, kolevku renesanse i njene muzeje, potrebno je izdvojiti bar nekoliko dana jer je prepuna istorijskih i kulturnih spomenika. Šetajući gradom sretaćete ih na svakom koraku, tako da ćete imati utisak kao da ste u jednom velikom muzeju renesanse na otvorenom. Od manje zahtevnih gradova za obilazak naša preporuka je Areco, južno pozicioniran od Firence, čija je netaknuta autentičnost navela Roberta Benjinija da ovde snimi film Život je lep.

 

 

 

Poseban doživljaj je i obilazak Sijene, univerzitetskog grada čije je građevine koje se nalaze na velelepnom trgu u centru zaštitio UNESCO. A pri obilasku Toskane ne sme se propustiti ni autentični stari grad San Gimignano, čuven po arhitekturi, naročito po četrnaest kula zbog kojih se, budući da je pozicioniran na brdu, vidi sa velike udaljenosti. U uskim uličicama koje vijugaju između kamenih kuća gotovo na svakom koraku naići ćete na vinoteku ili malu radnju delikatesne hrane (tu možete kupiti, na primer, jedan fantastični brunello di Montalcino iz 1997. za 30 evra).

 

 

 

Kuriozitet toskanske oblasti su divlje svinje. Naći ćete je prepariranu u mnogim mesarama; možete skoro u svakoj prodavnici hrane kupiti suhomesnate proizvode napravljene od njenog mesa; za njenu njušku ćete se uhvatiti na u bronzi izlivenom primerku u centru Firence, kako biste se u ovaj grad ponovo vratili. A ako imate malo sreće, kao autor ovih redova, zateći ćete je kako lenjo leži na seoskom putu kojim vozite. Zapravo, trenuci sreće nastupili su tek kada se jednako nezainteresovano i lenjo sa njega pomerila…

 

 

Fenomen supertoskanskih vina nastao je sedamdesetih godina prošlog veka. Sam naziv supertoskanska ne znači da je reč o vinima super kvaliteta, već da su proizvedena van Chianti zone, ili da su proizvedena mešanjem sorti (kaberne sovinjona, merloa, siraha, kaberne frana), što inače nije u skladu sa zahtevima za klasifikaciju DOC Chianti. Iako se ova vina razlikuju od proizvođača do proizvođača, ono što im je zajedničko jeste njihova visoka cena u odnosu na ostala u regiji. Najpoznatija supertoskanska vina, kao što su Sassiscaia i Solaia, mogu izazvati ljubitelje vina da potrošite i više od 200 dolara po flaši.

 

 

 

 

 

Vodič za pomoć pri izboru toskanskih vina

Italijanski klasifikacioni sistem ima četiri kategorije vina: dve potpadaju pod kategoriju kvaliteta EU – vino proizvedeno u određenom regionu (QWPSR) – i to su vina višeg kvaliteta, dok se vina lošijeg kvaliteta svrstavaju u dve kategorije stonog vina.

Stono vino

Vino da Tavola (VDT) – Oznaka obično ukazuje na to da je reč o osnovnom vinu, namenjenom za lokalnu, svakodnevnu potrošnju.

Indicazione geografica tipica (IGT) – Označava vino nastalo u više specifičnih regiona u Italiji. Ova oznaka je nastala 1992. godine i odnosila se na vina koja su smatrana za kvalitetnija nego stona, ali koja ipak nisu u skladu sa strogim zakonima u određenoj regiji. Pre nego što je stvoren IGT, supertoskanska vina, kao što je Tignanello, bila su označena kao Vino da Tavola.

QWPSR

Denominazione di Origine Controllata (DOC)

Denominazione di Origine Controllata E Garantita (DOCG)
I DOC i DOCG oznake odnose se na vina koja dolaze iz zona specifičnijih od onih u IGT kategoriji, a dozvoljene sorte grožđa preciznije su definisane. DOC sistem ustanovljen je 1963. godine, sa ciljem da se utvrdi način prepoznavanja kvaliteta proizvoda. Glavni kriterijum za selekciju između DOC i DOCG kategorija jeste prolaz na slepom testu za kvalitet, a radi potvrde strogih zakonskih zahteva. DOCG kategorizacija, između ostalog, ograničava proizvodnju grožđa po hektaru i minimum nivoa prirodnog alkohola.

Inače, šest vina u Toskani ima DOCG oznaku: Brunello di Montalcino, Carmignano, Chianti, Chianti Classico, Vernaccia di San Gimignano i Vino Nobile di Montepulciano, dok preko 30 vina ima oznaku DOC.