Broj: Piše:

Zaražen enofilijom putem francuskog poljupca

Voleo je vino još početkom karijere, dok je osnivao buduću super-silu, ali je tek kada su ga poslali na službu u Francusku, gde je probao najbolja vina svog vremena, postao izbezumljeni enofil. Pisac Deklaracije o nezavisnosti i treći predsednik SAD bio je filozof, arheolog, pronalazač, pravni teoretičar, arhitekta i muzičar, ali je ljubav prema vinu zauvek obeležila njegov život.

Predsednik SAD, Džon Kenedi, okupio je u Beloj kući 1962. godine četrdeset devetoro nobelovaca i rekao im: “Mislim da je ovo najizuzetniji skup talenta i ljudskog znanja ikada okupljen u Beloj kući, osim možda kada je Tomas Džeferson večerao sam”.

Sam Tomas Džeferson je, međutim, iako bi se u tako specijalnoj prilici verovatno potrudio da zablista, mnoge goste u Beloj kući, za svoja dva mandata, dočekivao u kućnom ogrtaču i izlizanim papučama. Jednako kao što mu nije bilo strano da ode do grada i sa kongresmenima razgovara za malim drvenim stočićima u kafanicama ispod pansiona u kojima su živeli. Ali, izgleda da je neverovatni “Mudrac iz Montičela” za svaki aspekt svoje ličnosti imao po (najmanje) dva lica.

Drugo lice gostoprimstva Tomasa Džefersona u Beloj Kući, bilo je mnogo ekstravagantnije. Od prvog dana njegovog prvog mandata (1801.), bilo je jasno da će od 25.000 dolara godišnje plate (danas oko 400.000 dolara u kupovnoj moći, ali preko 5 miliona dolara u poređenju sa najnižim platama njegovog i sadašnjeg vremena), mnogo novca otpasti na hranu i piće, ali najviše na – vino. A to se i pokazalo tačnim – za jedan mesec, na primer, posluženo je 207 flaša francuskog šampanjca za 651 gosta, a za jednu godinu je kolač Džefersonove plate potrošen na hranu prešao 6.000 dolara. Tokom prvog mandata, predsednik je potrošio 7.597 dolara samo na vino. Njegov lični francuski chef kuvao je jela iz čitavog sveta, a naročito Francuske, po preciznim zahtevima predsednika. A za sve je bila kriva ljubav Tomasa Džefersona prema obrazovanju i zakonodavstvu.

Jer, da nije tako samopregorno navalio da piše zakone u rodnoj Virdžiniji, ne bi ga poslali u Kongres (tada se zvao Kontinentalni Kongres, pošto su još uvek formalno bili kolonija), gde mu je dodeljen zadatak da napravi nacrt dokumenta koji se danas zove Deklaracija nezavisnosti i kamen je temeljac ustava SAD. Na tom je poslu učestvovao sa Bendžaminom Franklinom i Džonom Adamsom (između ostalih), koji su ga, iako se u međuvremenu vratio u Virdžiniju, kasnije (1784.) poslali na francuski dvor da promoviše trgovinu između dve države.

Po povratku iz Francuske saznao je da su ga bez njegovog znanja kandidovali za predsednika (jednom je već bio kandidat i izgubio pa, po tadašnjim zakonima, postao potpredsednik SAD) i da je u odsustvu i pobedio u kongresu, i to svog prijatelja Džona Adamsa. Džeferson nije voleo javne aspekte funkcija, pa se prilično klonio kandidature za predsednika. Strahovito je, naime, mumlao kada govori i jako se stideo toga. Nakon četiri godine izglasan mu je još jedan mandat i za osam godina u Beloj Kući, samo je dva puta javno govorio. Istini za volju, predsednik se birao u kongresu, ne na opštim izborima.

“Prva stvar koju čovek u Parizu mora da uradi jeste da pošalje po krojača, vlasuljara i obućara,” savetovao je Džon Adams Džefersona pred odlazak u Francusku: “Jer je ova nacija ustanovila takvu dominaciju u modi da nikakva obuća, perike ili odeća napravljene negde drugo, jednostavno neće proći u Parizu”. Džeferson ga je poslušao, a odmah potom se bacio na kušanje – francuskih vina. Nije bio ni blesav – prva narudžba bila je sanduk od 24 flaše Haut-Briona, prvog vinskog brenda pomenutog na engleskom jeziku.

Iz pedantnih inventara njegovog podruma u Montičelu znamo da je Tomas Džeferson i pre odlaska u Francusku voleo vina, ali su u SAD, koje nisu proizvodile vino, na ceni bila uglavnom ona koja su dugo mogla opstati u transportu preko Atlantika, a da se ne pokvare – madeira i vina bogata alkoholom. Kada je, međutim, naleteo na francuska vina, u kombinaciji sa francuskom kuhinjom, Džeferson je postao fanatik – dodao je ionako neverovatnoj svestranosti i pasiju koja će ga držati do kraja života.

Džeferson je bio arhitekta, arheolog, astronom, pravnik, muzičar, filozof, državnik, a pomenuli smo i da je autor Deklaracije nezavisnosti i treći predsednik SAD. Ovakve liste zanimanja istorijskih ličnosti obično se zasnivaju na uzgrednim interesovanjima ili autorstvu površnih popularnih tekstova na te teme. Međutim, Tomas Džeferson je zaista bio neverovatan čovek – u svemu navedenom bio je temeljno obrazovan, ostvareni profesionalac i inovator, a njegova su dela i danas pred nama – i sve što se tu može učiniti jeste da mu se oda najdublje poštovanje. Osim, možda, na statusu robovlasnika i filozofskim traktatima u kojima je, u ranoj fazi svoje političke karijere, zastupao tezu da su belci superiornija rasa u odnosu na crnce i da “mešanje belih sa crnima (misli se na krvno srodstvo) proizvodi degradaciju na koju niko ko voli ovu zemlju (SAD) ili vrline ljudskog karaktera ne može pristati neokaljan”. Ali, isto tako možemo da navedemo i sitnice – da je u SAD, na primer, doneo makarone, vanilu, uvozio italijansko maslinovo ulje i francuski senf i tako ih predstavio tamošnjem življu, a bio je i vlasnik prvog zabeleženog frižidera za sladoled u Novom svetu. I šta god da se događalo sa njegovom političkom karijerom, privatna uživanja – muzika, baštovanstvo, hrana i vino, pratili su ga kroz čitav život.

Pre odlaska u Pariz, u stvari, čitavih jedanaest godina ranije, navratio je do Montičela Džon Adams, vodeći sa sobom čoveka veoma čudne biografije po imenu Filipo Mazei. Bio je to italijanski lekar kojem je zabranjeno da radi u Italiji pošto je pio vino pre pričesti na sveti četvrtak, pa je otišao u Tursku da radi. Tamo se dosađivao pa je kupio brod opijuma (tada je to bilo legalno) i još nekih sitnica, otišao u Englesku, obogatio se prodajom robe i umesto da se tu skrasi, skupio tuce toskanskih vignerona (vinogradara) i pošao u Novi svet da osnuje vinariju. Na imanju Montičelo, Mazei je pronašao terroire kakav je tražio, i Džeferson je “preoteo” ovog zanimljivog čoveka Adamsu. “Znao sam,” prokomentarisao je Adams, svestan komplemetarnosti lude energije i avanturističke radoznalosti ljudi koje je upravo upoznao.

Otpočeli su zajedničku investiciju, ali nisu znali za filokseru. Džeferson je u svojim tekstovima svoje napore na uzgajanju vinove loze nazivao “roditeljstvom mizerije”. Ništa im nije uspelo i Džeferson više nije pokušao da zasadi ni jedan čokot u narednih 35 godina. Ipak, prijateljstvo sa Mazeijem trajalo je do kraja Italijanovog života.

Nakon što se obukao i obuo, Džeferson je u Parizu pronašao kuvara, kao i trgovce vinom koji su mu nudili sve bolje i bolje vino, sve dok, tri godine kasnije, Džeferson nije obavestio vladu SAD da ide na putovanje kako bi istražio šta sve mogu Sjedinjene Države da uvoze iz Francuske. Nećemo pokojnog Džefersona optuživati bez dokaza za oportunizam i privatizaciju svoje uloge u Francuskoj, ali se ne može prenebregnuti činjenica da je ruta njegove ekskurzije, eto, išla kroz svetsku kolevku najboljih vina svog vremena. Preko Burgundije, niz dolinu Rone do francuske rivijere, zatim u severnu Italiju i nazad, ali preko Provanse, pravo u Bordo. Hmmmmm…

Kako je frenetično pisao čitavim tokom turneje o arheološkim ostacima Rimskog carstva, ali mnogo, mnogo više o najboljim chateau vinima, o čijoj je proizvodnji studiozno beležio stotine stranica teksta, i danas smo svedoci njegovog entuzijazma prema vinu. Mnogo važnije od toga, uspostavio je i lična poznanstva sa vinarima koja će mu tako dobro poslužiti kada se bude vratio u SAD, gde će ga, neočekivano, zateći stanarsko pravo u Beloj Kući i breme predsednika najmlađe države sveta. Koje je, svi znamo, lakše nositi uz vrhunsko vino.

Sa time se slagao i Džordž Vašington, koji je neizmerno uživao u Džefersonovoj narastajućoj ekspertizi, pošto mu je ovaj tokom boravka u Francuskoj, iz Pariza slao sanduke i sanduke pomenutog Haut-briona, zatim Lafitea, Margauxa i Shateau d’Yquema. Što su sve, samo da postavimo stvari na svoje mesto, i danas imena koja uzbuđuju zaluđenike za vinom. Novinar New York Timesa Jay Mcinerney napisao je da bi danas Tomas Džeferson malo toga prepoznao u savremenom svetu, ali da bi sa sigurnošću čoveka na svom terenu naručivao prave stvari u francuskom restoranu sa tri zvezdice. Svoje porudžbine i iznose koje je plaćao pomno je beležio, što će sto trideset godina kasnije, veoma bogatog čoveka staviti u jako neprijatnu situaciju. Ali, i o tome kasnije.

U svakoj se nevolji nađe i ponešto dobro, pa je sveži predsednik SAD Džeferson sa zadovoljstvom otkrio da je dužnost predsednika podrazumevala i da bude neformalni konsultant za uvoz vina. Tako je dospeo u situaciju da svojim sugrađanima obezbedi mnogo hiljada flaša dobrog francuskog i italijanskog vina. Sebe, kao što smo rekli, ni iz daleka nije preskočio.

Šta više, on je to radio, kao i sve drugo u životu, iz najdubljeg filantropskog i državničkog ubeđenja. U njegovo vreme, naime, ljudi su pili jako malo vode i to samo kada su morali. Voda je bila potencijalni prenosilac mnogih otrova i bolesti i za njen kvalitet niko nije mogao garantovati. Tako su ljudi masovno pili raznovrsna alkoholna pića, prokuvane napitke i tome slično. Osim toga, pothranjenost je bila hronična širom sveta, pa je pivo bilo izvor proteina za široke mase i radnike. Međutim, žestoka pića su uništavala čitave nacije, terajući ih u grobove pre vremena (Irska je, na primer, finansirala projekat pivare gospodina Guinnisa, kako bi odvikla Irce od viskija, pošto je stanovništvo umiralo u proseku deset godina ranije nego u susednoj, pivskoj Engleskoj). Džeferson je smatrao vino mnogo zdravijim pićem od brendija i viskija koji su u kolonijama konzumirani u ogromnim količinama. I pre predsedništva, a naročito za vreme svojih mandata, napinjao se iz sve snage da smanji uvozne takse na vino i napisao čuvenu rečenicu, koju vinopije sveta veoma rado koriste kao argument u raspravama sa protivnicima svakog alkohola: “Nema pijane nacije gde je vino jeftino, niti trezne gde pošast žestokog alkohola služi kao uobičajeno piće. Vino je, uistinu, jedini protivotrov užasu viskija”.

Ovo je bila i neka vrsta političko-kulturnog nadmetanja duha, pošto je Bendžamin Franklin bio jednako zaluđeni pobornik piva, pa čak i pivar. “Pivo je živi dokaz da nas Bog voli i želi da budemo srećni,” izjavio je jednom prilikom ovaj veliki um i posvećeni protivnik ropstva.

Kada se povukao iz politike, Džeferson je nastavio da luduje za vinima. Između osnivanja virdžinijskog univerziteta (sam ga je projektovao), naprednog pristupa arheološkim iskopavanjima artefakata američkih Indijanaca i izmišljanja automatskih vrata na svojim kućama na Montičelu, morao je da se trka sa sopstvenim ukusom za skupo vino, bez stalnog prihoda. Između 1822. i 1824. godine, hiljadu dve stotine flaša iz njegovog podruma popili su Džeferson i gosti, na kraju ga ispraznivši, uprkos stalnom dopunjavanju. Dve godine nakon ove privatne krize, kada mu je u goste došao bliski prijatelj Markiz od Lafajeta, popili su toliko flaša da je Džeferson panično naručio od uvoznika iz Ričmonda hitnu isporuku novih količina, u strahu da im ne ponestane vina. On je, naime smatrao da vino tera ljude na inteligentne razmene mišljenja, elokventno izražavanje i “odličnost duha”. Ostati bez vina sa čovekom kakav je bio Markiz od Lafajeta, za Džefersona je predstavljalo gubitak prilike za trenutke zbog kojih se, u stvari, i živi. Takav da je morao neprestano da smišlja nove načine da učini svoje ogromno imanje profitabilnim i svoje robove zaposlenim.

Jedna od velikih dilema sadašnjice u svetu vina jeste čuvena najskuplje plaćena flaša vina u istoriji – Chateau Lafite iz 1784. Naime, u Parizu je, navodno, zazidana u jednom podrumu pronađena grupa flaša, osim pomenutog chateaua još i mouton, Margaux i Yquem. Na flaši lafitea ugravirani su inicijali “Th. J.”. Vlasnik, trgovac vinom i kolekcionar iz Nemačke, Hardi Rodenštok, momenatalno je proglasio vino za vlasništvo Tomasa Džefersona, a aukcijska kuća Christie, pogleda uprtog u beskonačna polja novca sa druge strane Atlantika, odlučila da tvrdi kako je to dokazana stvar. Majkl Frobs je bacio na sto 156,450 dolara, a čim se to odigralo, počele su da se otkrivaju jako neprijatne stvari.

Prvo, prethodni vlasnik, nemački kolekcionar i trgovac vinom Hardi Rodenštok, već je izgubio parnicu sa čovekom kojem je prodao jednu od flaša – laboratorijske analize pokazale su da je flaša bila barem do polovine puna vina iz 1962. godine. Da li je Forbsovo vino bilo “prava stvar”, nikada nećemo saznati, jer je čovek postavio flašu u staklenu vitrinu sa halogenim svetlima. Pod uticajem temperature, čep se osušio i upao u flašu.

Kako Džeferson u Parizu nije kupio ni čačkalicu, a da to nije pedantno pribeležio, čak tvrdeći da za svoje privatne, detaljne anale prihoda i rashoda može da “garantuje na smrtnom odru”. Sve je to uredno sačuvano. Tu su, naravno, i zvanična dokumenta, koja su takođe i danas tu, ne samo Džefersonova, već i carinska, kongresna itd. Bilo je relativno lako utvrditi da nikada u životu nije kupio flašu bordoa iz 1787. godine.

Konačno, čuvena Džefersonova narudžba iz 1790. godine, za njega i Džordža Vašingtona, jasno je nalagala da se pošalje vino koje trgovac već ima spakovano u sanduke, a da se sanduci obeleže inicijalima jednog ili drugog Amerikanca. Trgovac je, dakle, morao da raspakuje sanduke, izvadi flaše, ugravira inicijale ne oštetivši ih, vrati ih u sanduke i pošalje, što bi cenu tog vina verovatno udvostručilo. A plaćeno je po uobičajenoj tarifi. Gospodin Rodenštok, za to vreme, krajnje sumnjivo, odbija da kaže odakle mu vino, što bi vodilo lakom utvrđivanju istine.

“Voleo bih da je Džeferson popio prokletu stvar,” rekao je Forbs na kraju svega.