Zvuk estetike

Žil Šansorel (Gilles Chancereul), jedan od najvećih evropskih eksperata za žičane instrumente, početkom septembra bio je gost Centra lepih umetnosti “Guarnerius”. Osim stručnih saveta, procena vrednosti i popravki žičanih instrumenata, Šansorel je Beograđanima poklonio i jedan nesvakidašnji događaj – “Izložbu koja svira”, tokom koje su posetioci “Guarneriusa” imali  jedinstvenu priliku da se upoznaju sa ekskluzivnom kolekcijom italijanskih, francuskih i nemačkih violina i gudala; između ostalog i čuvene violine Guarnerius iz 1754. godine, pa Bergonzi, Scarampella… U okviru izložbe na nekim od izloženih instrumenata svirala su i dvojica velikih majstora violine, Jean-Marc Phillips-Varjabedian iz Francuske i Jan Orawiec iz Poljske

Kada je imao oko osam godina u porodičnoj kući na tavanu naišao je na staru violinu svojih roditelja. On i  brat mačevali su se gudalima, sve dok jedno gudalo nije stradalo. To je bio njegov prvi susret sa violinom.

„Kada sam imao osamnaest godina, ponovo sam izvukao violinu sa tavana, otvorio sam je i imao sam jaku želju da je proučim. Tako je sve počelo …

Tada nije bilo posebne škole za graditelja violina, pa sam išao kod majstora. Prošle su godine učenja i napornog rada dok nisam napravio svoju prvu violinu. To je vrlo komplikovan proces – violina ima mnogo detalja i potrebno je provesti mnogo vremena sa majstorom da biste nešto naučili. U početku sam se trudio da moje violine liče na Stradivarijeve. Mnogo godina kasnije, 1979, u Mađarskoj sam sa njihovim poznatim majstorom Laslom Lanđelom otvorio svoj prvi atelje-radionicu.“

O estetici violina

„Uzmimo, na primer, Giuseppe Giovanni Battista Guarneria – njegove violine bile su savršene i same po sebi lepe. Sa druge strane je njegov slavni sin Giuseppe Guarneri del Gesu – kada vidite njegove violine osetite moć i ta moć je ono što njegove violine čini lepim. Međutim, ako malo bolje pogledamo njegova dela videćemo da ima mnogo nesavršenosti u njima, ali su nam one ipak na neki način lepe. Sve u svemu, lepota i izgled jednog instrumenta su vrlo subjektivne stvari.“

O postavci

„Nisam tipičan kolekcionar. Po meni, instrumenti su stvarani da bi se na njima sviralo, a ne da bi se stajali u vitrinama. Zato ova izložba i nosi naziv „Izložba koja svira“. Moj cilj je da dođem u posed violine, a zatim da je ustupim umetnicima koji bi na njoj svirali. Na ovoj izložbi prikazani su instrumenti koji su nekada, pa i danas, u vlasništvu muzičara, i to poznatih muzičara koji su investitali u ove instrumente na počecima svoje karijere. Oni sada ne sviraju, a svoje instrumente nude na tržištu. Akcionar sam u tri od svih ovde izloženih instrumenata. Oni trenutno nisu na prodaju, ali uskoro će biti. Ovde su predstavljene i tri škole izrade violina – francuska, italijanska i nemačka. Imamo violinu Leopold Widhalm, koja je izrađena u Nirnbergu 1769. i ona je s razlogom ovde.“