Romantični pesnik avangarde

„Drago mi je kada u publici vidim i unuke svojih prijateljica“, rekao je na svom poslednjem koncertu u Beogradu, što možda i najbolje ilustruje profil njegove publike. A njega nema, ni po starosnom niti po bilo kom drugom kriterijumu. Ukratko, ne morate voleti nijedan žanr muzike posebno da biste razumeli poetiku slovenačkog kantautora Zorana Predina.

Da razjasnimo, njegova publika se ne meri stotinama hiljada i on ne nastupa po velikim koncertnim prostorima, ali mu je ona zato fascinantno verna. Niko ga nije napuštao ni kada je radikalno menjao stilove, jer se u svemu što je radio uvek lako mogao prepoznati njegov autorski izraz: jedan fino upakovan paket vrlo intimnih životnih priča i suptilnih emotivnih vibracija.

 

Slovenačka rok grupa Lačni Franz, čiji je Zoran Predin bio frontmen, bila je jedan od začetnika Novog talasa, muzičkog pravca iz koga se izrodila čitava jedna kulturna revolucija, a koja je zauvek promenila tok savremene kulture na prostoru bivše Jugoslavije. Čakaj me, Ne mi dihat za ovratnik, Naj ti poljub nariše ustnice, Zarjavele trobente… neke su od pesama kojima je Predin dao neizbrisiv pečat jednom vremenu. Ali, nije se tu zaustavio; nastavio je samostalnu karijeru, tako da već više od trideset godina sa publikom deli tople, iskrene emocije, neku specifičnu poetiku života i ljubavi, ali i dovoljnu dozu razuma koja nas uvek podseća na to da postoje univerzalne vrednosti. Ti neki viši ciljevi.

Saradnja sa Arsenom Dedićem, Masimom Savićem, Džibonijem, Indeksima, Borom Đorđevićem potvrda su njegove žanrovske raznovrsnosti, koja je njegovo snažno autorsko obeležje. Bez obzira na to da li je pravio tvrde hard-rok pesme, ponekad i prilično mračne, ili se bavio šansonama, rok baladama, džipsi svingom, Zoran Predin uvek je i u svakoj pesmi uspevao da bude potpuno autentičan. I kao oštar buntovnik i politički oponent, i kao nežni romantični šansonjer.

Zbog svega onoga što je davao publici i načina na koji je to radio, jedno je od najblistavijih imena muzičke regionalne scene još od 1981. godine, kada ga je legendarni magazin Džuboks proglasio za najboljeg rok pevača ondašnje Jugoslavije.

 

 

 

WS: Bili ste jedan od inicijatora nastanka avangardne muzičke scene u bivšoj Jugoslaviji koja je kasnije izrasla u ozbiljan kulturološki i ideološki pokret. Da li je Novi talas bio jedna svesna velika ideja sa konkretnim ciljem?

Ne, nismo mi imali tu ideju da pravimo nešto veliko i značajno, niti smo uopšte imali neku ideju sa konkretnim ciljem. To se samo uklopilo u ono vreme, jednostavno, mi smo tražili neki svoj, novi i drugačiji izraz. Pevali smo i svirali na način za koji smo mislili da najbolje pokazuje naše osećaje i razmišljanja. Tada se mnogo radilo na tome da budeš originalan i da kroz taj izraz pokažeš svoju želju da menjaš svet. Tražili smo slobodu i prostor za iskazivanje nekih svojih stavova. A tada nije bilo baš najsrećnije vreme, iako se mnogima to nije tako činilo. To su bila vremena kada je jugo partija već imala lošu savest i kada su se, nažalost, počeli javljati nacionalizmi. Srećom, onda se pojavio i Novi talas, koji je možda bio i nesvestan odgovor na sve to. On je bio krik jedne generacije i nije bio kalkulativan, nije dozvoljavao da se pretvori ni u čiju političku propagandu. Bio je čist i mislim da su ga ljudi zbog toga prihvatili. Zato smo kao novotalasni bendovi preživeli sve ove tužne promene i raspad država i nekompromitovani možemo danas da nastupamo širom bivše Jugoslavije.

 

WS: Kad pogledate iz ove perspektive, da li Vam se čini da je Novi talas ostavio nešto iza sebe i u širem sociološkom smislu?

Kako da ne, to je istorijska činjenica. Da nije bilo te atmosfere koju je Novi talas, a pre toga i pank stvorio u društvu, ne bi bilo moguće uspostaviti klimu koja bi donela promene. Bar je tako bilo u Sloveniji. Oni su bili državotvorni fenomen, mada to baš i nije bila naša namera. Uglavnom, ta klima je donela demokratiju i to je bilo nešto sasvim novo za naše društvo. Mi smo te ideje i ta razmišljanja nosili odavno u sebi, samo nismo znali kako se to zove. Osnovna stvar je da je svako ko je sebe pronalazio u toj nekoj atmosferi Novog talasa bio, pre svega, tolerantan, imao je nekakav svoj stav, bio je radoznao, govorio je strane jezike i voleo je da putuje… Jednostavno, imao je neku širinu. Bili smo drugačiji i doneli smo neku novu energiju i razmišljanja.

 

WS: Jeste li i dalje buntovnik?

Svakako, samo sada ne vičem kad se bunim. Danas to radim sa više argumentacije i smirenije, ali ostajem buntovnik. Nekako sam se isprofilisao kroz brigu o ekologiji, antifašizam i antirasizam za koji se zalažem. Pokušavam da budem slobodan strelac i da se borim protiv loših stvari na neki svoj način.

WS: Često ste koketirali sa partizanskim pesmama. Zar se niste plašili da će to neko pogrešno da protumači, naročito u onom vremenu, da će neko to da shvati kao ironiju, jer mnogi ljudi partizane poistovećuju sa komunizmom?

Mislim da je to jedna normalna reakcija. Ja partizanstvo smatram jednim hrabrim stavom pojedinca koji je odlučio da se izbori za svoju slobodu i slobodu svoje dece i na to gledam apsolutno apolitično. Činjenica je da je u partizanima bilo mnogo ljudi koji nisu bili komunisti. Mogu reći da barem dve trećine ljudi nisu bili komunisti, bilo je tamo mnogo i vernika. Kad je pred kraj rata prevladao sovjetski model, onda su komunisti privatizovali ceo taj pokret kao da je njihova tvorevina. A to nije bilo njihovo vlasništvo.

 

WS: Da li je moguće da neko ko se bavi umetnošću na ovim prostorima ostane imun na politička dešavanja?

Apsolutno je nemoguće. Taj nekakav osećaj za društvene promene, te neke stvari koje su nas menjale sve kao društvo, taj osećaj za neku krivicu ili socijalnu sudbinu celih generacija – to je nešto što se odražava u mojim tekstovima. Tu sam uvek buntovnik i uvek sam kritičan. Ako pretpostavimo da je nekada cilj moje kritike bila partija, onda je to danas turbo-kapitalizam, koji je toliko toga uništio da se većini ljudi gadi ono što nam je donela demokratija. Da ne bude zabune, donela je ona dosta toga dobrog, ali i lošeg. Valjda to mora stalno da ide u paketu.

 

WS: Paralelno sa angažovanim, sociopolitičkim temama, podjednako ste posvećeni i pesmama na temu ljubavi. Iako je to prilično klizav teren za skretanje u patetiku, čini mi se da uspevate dobro u tome da balansirate…

Kod ljubavnih pesama je zaista vrlo tanka granica između dobrih i onih patetičnih. Zato prvo moraš da staviš na vagu ono što napišeš i da pitaš sebe da li te reči tebi zvuče bljutavo. Da se zapitaš da li one prenose određenu poruku i na koji način. Ako je to tebi o.k, onda je verovatno da će i publici biti o.k. Ja sam se osamdesetih godina igrao sa ljubavnim tekstovima, i recimo da su one mogle različito da se čitaju, tako kao da žena nije cilj ili izvor moje ljubavi već država. Na primer, pesmu Ne mi dihat za ovratnik tadašnje vlasti su shvatile kao protestnu pesmu koju sam namenio tadašnjoj Jugoslaviji. Moglo je i tako da se tumači, ali s druge strane, nijedna reč nije direktno upućivala na to. Ili, Neka ti poljubac nacrta usne, to je čista ljubavna pesma, a onda je tu igricu sa značenjem reči zamenila ogoljena erotika. Danas nema više te igre, ali ima mnogo erotike. To je jedna stvar koja je u medijskoj upotrebi zlostavljana preko svake mere. Potrebno je sa dobrim osećajem dozirati količinu erotike u tekstu. Znate, u dobroj pesmi krije se neka čarolija koju ne moramo objašnjavati. To je kao ona lepa mehanička kineska igračka koja kad se rastavi, od nje ostaju samo federi i čarolija tada nestane. To ne smemo dirati. To su poezija i poetika ovih prostora koje probude ili ne probude u duši nešto više. To imaš ili nemaš, ne da se naučiti.

 

WS: Znam mnogo ljudi koji vole Vašu muziku, ali ne znam nikoga ko je bio razočaran kada ste radikalno menjali muzičke pravce, što je prilično neuobičajeno. Kako to objašnjavate?

Jako mi je drago da stvari tako stoje. Verujem da smo mi srodne duše, a one nikad nisu podeljene po nacionalnosti, generacijski, veroispovesti, jeziku niti po muzičkim žanrovima. Mi se uvek nađemo i hvala bogu moji koncerti su jedno od tih mesta. Taj babilon srodnih duša je sredina za koju radim i srećan sam što sam deo toga. A, očigledno je da se čuje nešto iz te muzike i iz tih tekstova, nešto što zadovoljava ljude i kada radim neke drugačije stvari, kada menjam stilove i eksperimentišem sa različitim bendovima. To je kao što mene moja ženi voli i ja se ne pitam zašto, a nije ni nužno da saznam. Činjenica je da me voli i mene ta ljubav zadovoljava. Možda bih saznao da me ona voli samo zbog love, a onda bih bio razočaran, tako da je nekad i bolje ne znati. Vidite, trik je u tome da ostaneš veran samom sebi, iskren. Jednostavno, ja ne mogu danas skakutati po bini kao nekad i pevati o krivicama koje se događaju radničkoj klasi. Moram da starim sa stilom i da ostanem iskren, duhovit i da pevam o onom što me pogodi i o onome što poznajem. Kad shvatiš da si kantautor, da si se rodio za to, onda si 24 sata dnevno otvorene glave. Naučiš kako da neke vibracije pretvoriš u pesmu. Tvoji standardi daju ti neko mesto koje brzo može da se prokocka, ali sa druge strane i status da tvoje reči i lakše dolaze do nečijih ušiju.

 

WS: Zašto ste uopšte pravili takve zaokrete? To je bilo prilično riskantno, zar ne?

Uz svaki žanr ide poetika posebnog karaktera. Kad sam počeo sa džipsi svingom, sa brzom svirkom, tražio sam stil koji može podneti kvalitetan tekst i tako sam napravio neku svoju kombinaciju nekakvog džipsi svinga. S druge strane, rokenrol otvara tu mogućnost da možeš da pevaš o nekim potpuno trećim stvarima sa manje poetike, sa kraćim rečenicama, direktnim, jer imaš manje vremena da nešto kažeš a više melodija. Menjao sam se po nekim fazama… Ne znam, kad sam napunio 50 godina, kao i svi ostali ljudi na svetu od pamtiveka, počeo sam pisati o tome kako će izgledati zadnja trećina mog života i kako su izgledale prve dve. I čini mi se kao da sada stojim na vrhu nekog brda i vidim svoj početak, ali negde i svoj kraj. Da takve pesme piše neko ko ima dvadeset i pet godina, ne bi baš imalo smisla.

 

WS: Rekli ste jednom da „kada bismo znali kakav je kraj, onda bismo mogli da ispričamo i kakav je bio početak“. Da li ponekad mislite o tome kakav će on biti?

Ja stvarno mislim da je to tako i da to čini život zanimljivim. Ali, krajevi su banalni i nikad nisu kao u filmovima. Kraj je samo kraj, kakav god, i ne treba se opterećivati time.

 

WS: Koncerti su jedan od Vaših jačih aduta i čini se da prilično dobro umete da komunicirate sa publikom.

To dolazi samo od sebe. Prvo treba sam sa sobom da raščistiš zašto si u tom trenutku na bini i šta hoćeš da kažeš. Kada to uradiš, onda ostalo dolazi spontano. Mislim da je svaki moj koncert neka vrsta rituala i da sam u prilici da kažem ono što hoću, a svaki koncert i činjenica da su ljudi došli nagrada je za to da sam dobro radio. U tom ritualu potrebno je da se obe strane dobro osećaju. Ako bih tu kalkulisao i pozirao, publika bi to osećala. Kada otvoreno izvadiš srce i ponudiš ga ljudima, možeš biti siguran da ga oni neće baciti u blato i da će znati to da cene. Neki se toga plaše, ali ja u svakom trenutku uživam u kontaktu sa publikom. Trudim se da na svojim nastupima ukradem sudbini one naporne svakodnevne probleme ljudima, da im ih izvučem iz glave i da tokom ta dva sata koncerta idu sa mnom na putovanje u jednu drugu dimenziju.

 

 

WS: Album Za šaku ljubavi, na kom su hrvatske kolege pevale vaše pesme, proglašen je 2009. za najbolji „domaći“ album te godine u Hrvatskoj. Kako to objašnjavate?

Najpre moraš voleti ove zemlje, imati tamo prijatelje, poznavati jezik, istoriju, muziku, literaturu, mentalitet nekog naroda. Svi mi na ovim prostorima delili smo i još uvek delimo slične sudbine i razumemo jednu specifičnu poetiku. Samo se radi o tome da li to hoćemo da priznamo sebi ili ne. I u Srbiji često pevam na slovenačkom i to sasvim dobro funkcioniše.

 

WS: Komentarišući nagradu rekli ste da je ponekad lakše izražavati se na stranom jeziku nego na maternjem. Nije li to pomalo paradoksalno?

Ne, apsolutno ne. Inače, kasnije sam izdao i jedan album koji sam sâm napisao na hrvatskom, a često pevam na nekakvom jugo jeziku, koji je kombinacija ekavice, jekavice i slovenačkog. To je neki mrtav jezik koji sam ja naučio još u školi. Pišem i na engleskom, pisao sam i na francuskom, pevao na nemačkom, italijanskom. Volim jezike i stalno ih učim, jer svaki jezik vam daje neku novu slobodu, neki novi nivo i prostor u kojem reči zvuče drugačije. Tako da, kada dođeš u stanje da pokušavaš da što jednostavnije kažeš ono što osećaš, onda možeš da se sakriješ iza drugog jezika i tada si hrabriji. Možeš da kažeš neke stvari koje ne bi rekao na maternjem jeziku jer se plašiš da ćeš se previše otvoriti i postati ranjiv. Na drugom jeziku je lakše, to je kao neka vrsta branitelja koji te čuva kao štit, a rezultati su ono po čemu se sudi o nekoj pesmi. Ako publika primi pesmu, ako ona pogodi direktno u „žilu“, onda nju ne zanima kako si ti postigao taj cilj.

 

WS: Komponovali ste često i muziku za pozorište i TV. Kako ste se osećali u tom eksperimentu?

Neki tekstovi kad se pročitaju žive svoj život. Jednostavno, kada ih izgovaraš kroz melodiju one dobijaju neke druge oblike, dobijaju neku novu melodiju jezika samog po sebi i čitaju se kao pesme. Sa filmskom i pozorišnom muzikom je potpuno drugačije, nema varijacija tog tipa, ali postoji drugi način prilagođavanja na zadatu temu. Zbog toga mi je jako zanimljivo to da radim. Inače, volim da radim više različitih stvari istovremeno. Sada zapravo nastupam na četiri načina: kao autor dajem pesme svojim kolegama, često nastupam sam sa gitarom na takozvanim šansonjerskim koncertima u manjim prostorima, a imam i jedan bend koji svira dva različita programa. To je bend Duboka grla koji svira moje pesme iz vremena Lačnog Franza u nekim svojim aranžmanima, a ujedno rade i džipsi sving u novim aranžmanima. Podjednako volim i studentske koncerte gde se igra, viče i peva, a isto tako i one u pozorištu gde se sve pažljivo sluša. Cela bivša Jugoslavija je moj domaći teren. Trenutno sam član šire postave na koncertima Indeksa. To je jedan putujući nostalgični cirkus. Tu pevam sa Halidom Bešlićem i Kaliopi, oni su iz nekog drugog vremena i nekog drugog sveta, ali nađemo neke zajedničke stvari. Na tom koncertu ljudi mogu da se sete svoje mladosti. To je parada raznih generacija.

 

WS: Bavili ste se raznim stvarima u životu pre muzike, od aktivnog igranja košarke do prodavca osiguranja. Da li Vam je to dalo jedno životno iskustvo koje Vam je kasnije na neki način pomoglo u muzičkoj karijeri?

Mislim da sam kroz taj širok spektar zanimanja naučio da slušam ljude i da gledam okolinu drugim očima. To je jedno veliko životno iskustvo. Na primer, zamisli kada si bio dete, onda ti nije bilo jasno pola romana koje si čitao, pola filmova, pesama o čemu pevaju. To je neka činjenica koja nije zavisila od tebe. Ali ima i drugih, koje možeš da promeniš, a to je da kasnije kroz život stalno učiš, prikupljaš nova saznanja i živiš na različite načine. Da si otvoren, da si radoznao… Posmatranje života zvuči kao jednostavan proces, a u stvari je jako komplikovan.

 

 

O VINU

Vino ima jedan širi kontekst jer su sve te priče oko njega vrlo zanimljive. Ja već neko vreme uopšte ne pijem, ali ranije sam jako voleo vino. Svako dobro uparivanje vina sa hranom je svojevrstan doživljaj, ali izdvojio bih dve kombinacije koje su mi nekada bile omiljene – cabernet sauvignon uz meso i dobru malvaziju uz ribu. Vino danas obara granice. Recimo, Irska i Škotska, ili Engleska, Holandija, nisu baš vinske zemlje, ali je i kod njih vino vrlo popularno. Srodne duše ga piju svugde. Danas volim da skupljam različita vina. U kući imam vrlo ozbiljnu kolekciju, tako da svaki gost može da računa na čašu vrhunskog vina po mom izboru. Samo, od prilike i raspoloženja zavisi koje će da se pije. To je najvažnije za uživanje u vinu – dobro društvo, atmosfera i emocije…