Urbani kontekst savremene umetnosti

 

Urbani život metropola, duh svakodnevnog ambijenta i identitet velikih gradova, osnovne su poruke i teme kojima se kroz svoje radove bavi Dana Maar. Nakon tri samostalne izložbe u Beogradu, dve u Parizu, kao i nakon ušestvovanja  na više grupnih izložbi u Parizu, Londonu, i Beogradu, ova dvadesetpetogodišnja beogradska i pariska grafička dizajnerka i multimedijalna umetnica predstavila se pre nekoliko meseci i domaćoj publici i to na svojoj samostalnoj izložbi u Galeriji Atrijum Biblioteke grada Beograda. S obzirom na to da je po vokaciji grafički dizajner, ne čudi što je odabrala kolaže da kroz njih prenese svoje viđenje sveta

 

 

 

WS: Tema tvojih radova je život u metropolama. Zašto te to inspiriše? 

 

Komunikacija između javnog prostora, ulice, galerije, zgrada, veoma je zanimljiva tema i zato sam se oduvek bavila temom gradova. Za mene oni predstavljaju sliku našeg odnosa prema životu. Kada sagledaš grad kao  vizuelnu mapu, kroz nju možeš da stvoriš i predstavu o sebi u tom ambijentu, o odnosu prema drugim ljudima i da na taj način lakše dođeš do suštine svog postojanja.

 

WS: Završila si Akademiju primenjenih umetnosti u Parizu i master studije u Londonu. Kako si ti doživela Pariz i London?

Mislim da trenutno vlada jedno psihološko i moralno preopterećenje svuda u svetu. A to te tera da se na neki način distanciraš i uđeš u svoju introvertnost. Umetnik to lakše može da podnese, jer može da napravi svoju oazu, da izgradi svoj mikrosvet. Ipak, tamo su ljudi rasterećeniji nego ovde i lakše pristupaju životnim preprekama. Svesni su svog mesta, svoje tradicije, kulture… Imaju bazu, a kada je imaš onda lakše koračaš kroz život. Oni znaju koliko vrede i mislim da su svesni konteksta vremena i mesta u kojima žive. Konkretno, Pariz i London imaju sličnosti, ali i ogromne razlike. Zapravo, veoma su kompatibilni. London je jako dinamičan, tamo je sve intenzivno, a ljudi su direktni, rigidni i pragmatični. Francuzi su poetičniji, imaju više šarma a i sam vokabular francuskog jezika omogućava opširnije izražavanje. Ima više prostora za opisivanje, dok Englezi direktnije idu ka cilju. Tako je i u umetnosti. Engleska više prati trendove, a Francuzi neguju tu svoju lepršavost i ležernost.

 

WS: Koliko gradovi determinišu ljude?

Ljudi se ponašaju u kontekstu okruženja, što je prirodno. Tako je recimo u Parizu sve lepo, što te podstiče da lepše i pozitivnije razmišljaš. Ako imaš osećaj slobode onda tvoja percepcija ide dalje, nisi determinisan svojim problemima. To se ogleda i u komunikaciji među ljudima, koja je na neki način ogledalo društva. Ta interakcija između čoveka i okoline je jako važna. Životni prostor je mnogo više od samog mesta prebivališta. U tom smislu je vrlo važno da se putuje, jer kad čovek ne zna za drugačije onda nema ni toleranciju za različitosti. Meni je vrlo važno što mi kao porodica možemo da živimo na relaciji Beograd-Pariz-London, što možemo da obilazimo galerije i muzeje, da pratimo zbivanja na svetskoj umetničkoj sceni. Moraš da budeš aktuelan, da se informišeš, da poznaješ globalnu scenu. Zato je danas biti umetnik dinamična i kompleksna profesija.

 

WS: Kao i većina drugih. Uostalom, i umetnost sve više postaje tržišno orijentisana, postaje ozbiljan biznis, zar ne?

Naravno, umetnici nisu više osobe koje vode isključivo boemski zivot. Danas imamo ozbiljno tržište koje podleže ekonomskim zakonitostima kao i sva druga. To možda nije dobro u smislu održavanja kvaliteta, ali je dobro što se umetnost sve više popularizuje. Mislim da je elitizam bio velika prepreka između same umetnosti i publike. Recimo, u Londonu su besplatne posete Nacionalnoj i galeriji Tejt, i tu možete da vidite ljude iz najrazličitijih miljea koji su vrlo zainteresovani za umetnost. Suština je u tome da ona mora da se približi ljudima. Mislim da i kod nas postoji dovoljan broj ljudi koji imaju interesovanje, ali im to nije dovoljno dostupno.

 

WS: Kad smo kod publike, misliš li da je umetnicima danas lakša komunikacija sa njom?

Kako da ne. Danas imamo internet, tehnologija je mnogo napredovala, mediji su sve brži i to mnogo olakšava vezu umetnika sa publikom. A to nam omogućava da stalno evoluiramo. Endi Vorhol je bio jedan od inicijatora te interakcije. On se dao, a umetniku je možda teško da se da mediju, ali moraš da shvatiš da kroz njih šalješ svoju poruku.

 

WS: Na neki način on je praktično uveo umetnost u svakodnevni život, ili obrnuto, svejedno.

Vorhol je prikazivao svoj život i zato je bilo važno da se to popularizuje. On je publici predstavljao nešto što su oni svakodnevno gledali, ali nekim drugačijim očima. Kao što svako jelo može da se pripremi na mnogo načina. Često je govorio da su njegove slike u stvari on sam, njegova ličnost, i da iza toga nema ničega više. Umetnik ne može da bude introvertan, on stvara da bi svoju umetnost pokazao, da bi nekome pričao o tome, da bi izneo svoje stavove i emocije kroz radove. Mislim da je u tome poenta. Umetnik kroz svoj rad zapravo predstavlja sebe.

 

WS: Koliko je u tvojim radovima zastupljen taj lični aspekt?

Prilično, jer preko mojih radova ja komuniciram sa ostatkom sveta. Mislim da je smelost ta koja određuje ljude, i u odevanju, i u umetnosti, i u načinu života – u svemu. Biti određen da možeš da nosiš jarke boje, da slikaš njima, da možeš da staneš iza toga što si uradio. To je kod mene odraz mog vaspitanja u francuskom duhu, jer sam tamo naučila da, ako si nešto rekao onda si rekao, ako si uradio uradio si. To si ti i zato se u umetničkim kontekstima čovek ne može odvojiti od svog rada, ni karakterno, ni psihološki. To je vrlo povezano i zato umetnici jesu specifični.

 

WS: Zašto si odabrala baš kolaže kao umetnički izraz?

Još kao mala slikala sam uz oca (slikara Cileta Marinkovića, prim. aut.) i odatle potiče moja sklonost ka vizuelnoj umetnosti. Verovatno je to genetsko nasleđe. I Cile je nekad radio kolaže, koji su bili u mojoj sobi tako da sam praktično odrasla sa njima. Inače, oduvek sam volela da se igram sa papirom, časopisima, da ih seckam, i lepim u svom kontekstu. Kolaži imaju sličnu tematiku i energiju kao i slike, samo je drugačiji izraz, savremeniji je. Ja sam grafički dizajner i kroz celu moju edukaciju, i radeći uz Cileta, imala sam potrebu da svoje radove svedem u neki savremeni kontekst.

 

WS: Koliko je interesovanje publike generalno za kolaže?

Mislim da je sve veće. Ja se trudim da moje poruke budu što direktnije, baš zbog toga da bi publika lakše mogla da ih prihvati i razume. Kad mogu da vide određeno lice na fotografiji, da pročitaju jasno reč, onda im je poruka jasnija i ne moraju da se pitaju šta je umetnik hteo da kaže. Kada pročitaš moj rad, on izgleda kao analiza elemenata, kao poezija, fraza, tekst, kao nešto konkretno. Koristim materijale iz časopisa, knjiga, sajtova, to su moje boje i četka samo što radim drugom tehnikom. Mislim da to potiče od grafičkog dizajna, da shvatiš da ti u stvari pričaš sa čovekom koji posmatra tvoj rad. Kolaži će zasigurno ostati moj umetnički pravac.

 

WS: Pošto često putuješ, koje trendove primećuješ u sferi vizuelne umetnosti?

To je kao moda. Recimo, i u mojim ranijim radovima se oseća retro element, a u novijim ono što je sada aktuelno. Uvek mi je bitno informisanje, jer umetnik mora da bude aktuelan. Jedino tako možeš da znaš gde se nalaziš u onosu na ljude i svet. Trenutno je trend da se sve vraća jednostavnosti. Recimo, kad su u pitanju vina, u Francuskoj se vraćaju na običnu flašu i etiketu, ne predizajniranu. Kad sve počne da se modifikuje, da se redizajnira, onda na kraju postaje jasno da je, na primer, ta stolica samo stolica, da je obična čaša obična čaša. Jednostavnošću se dolazi do suštine.

 

WS: Koliko ti je estetika važna u radu, a koliko prenošenje nekih tvojih poruka, stavova?

Imam intuitivan odnos prema radu. Umetnik nekad nesvesno tokom rada dođe do poruke koju želi da pošalje posmatraču. Kao čulo, kao potreba za vodom. Jedostavno sednem i radim, imam potrebu za tim. Onda rad sagledam kao priču, materijali su kao rečenice. Estetika dolazi sama od sebe. Ona ne može da bude prvobitni cilj, ne možeš da kažeš „sad ću da napravim nešto lepo“. Ona zapravo ima svoj proces nastajanja.

 

WS: Oduvek je kod mladih umetnika bio izražen neki sveopšti bunt, neka ogromna želja za promenama. Prepoznaješ li to kod sebe?

Mislim da imam prednost što sam studirala i živela u Francuskoj, jer tamo postoji hrabrost da se izraziš i da kažeš šta misliš. Naravno da sam i ja usvojila takav način razmišljanja. Ljudi očekuju i žele da vide ekstravagantnog umetnika. Zato im treba dati nešto novo, drugi nivo života, drugu percepciju i način razmišljanja. Ovde kao da se ljudi plaše da izađu iz standardnih okvira, sve je više konformizma. Fali taj jedan korak više, koji menja sve. Sve što je avangardnije, to je i teže nešto uraditi. Zato su u svetu uspešni oni koji prepoznaju trenutak i imaju smelost da urade nešto novo.

 

WS: Kao impresionisti. Iako nisu bili primljeni u Pariski salon, srećom po umetnost nastavili su da rade u istom pravcu.

Bez istrajnosti nema velikih dela. Ne može ljudima uvek da se daje ono što oni žele, jer ako oni sami ne mogu da pomere granice onda umetnici to moraju i mogu. To je njihov zadatak i zato oni imaju važnu ulogu.

 

O VINU

 

Ako nemaš odnos prema vinu koje piješ, to je kao da pričaš a ne znaš šta  želiš da kažeš

 

 

Tokom detinjstva često sam sa roditeljima išla u Provansu, gde smo posećivali manifestacije koje povezuju umetnost i vino, na kojima je Cile godinama učestvovao. Kasnije sam obilazila razne vinarije po Francuskoj i shvatila sam da vino nosi društveni momenat, da  nije samo ispijanje nekog pića, već jedna šira priča. Recimo, dok sam bila u gimnaziji moji prijatelji su odlazili u Provansu da rade na berbama kako bi zaradili za džeparac i to je bilo toliko popularno da su se tamo sklapala mnoga prijateljstva, rađale ljubavi. Kasnije je postalo normalno da se kaže: „Upoznali smo se na  berbi“. U Francuskoj se izuzetno neguje kultura konzumiranja vina, ali pre svega postoji ogromno poštovanje prema vinu. Što je i normalno, jer vino je jedan specijalan, kompleksan proizvod, pre božanski nego luksuzan i zato se ne sme omalovažavati. U Provansi sam videla da se tačno zna kad se pije koje vino i kako, i da uz to postoji i određeni kodeks ponašanja. Ili kad sam bila kod drugarice u Šampanji, gde sam primetila jednu fascinantnu posvećenost ljudi koji prozvode vino. I ja sam, takođe izgradila takav odnos. Na primer, kada uzmem čašu i zatvorim oči istog trenutka vidim ljude koji su brali grožđe, njihove umazane ruke, vidim burad, osetim mirise tih podruma… prođe mi ceo film kroz glavu. Vino mora da se konzumira kroz priču, jer drugačije gubi svoj smisao. Mora da sačuva eleganciju i da bude zabeleška vremena. Kao što je kompletan proces, kad se servira ili dekantira, možda i bitniji od samog gutljaja.

Mnogo volim roze vina, laganija su, neobaveznija, ležernija. Crvena su zahtevnija, imaju veću dozi ozbiljnosti, i u samim vinima i u pristupu istom. Kao i neka bela vina, recimo vina iz regije Šabli. U mojoj porodici, kao i sa svojim prijateljima takođe, poštujemo kult vina, pijemo, pričamo o njemu, o vinarijama, mirisima… Zapravo je prevaziđen odnos da „crveno vino ide uz crveno meso, a belo uz ribu“. Mislim da, ako doživljaj konzumiranja vina nije kompleksan, onda sve nestaje.