Bio je prestonica tri velika carstva – rimskog, pa vizantijskog i na kraju otomanskog, prostire se na dva kontinenta – evropskom i azijskom i prepun je znamenitih građevina koje svedoče o njegovoj burnoj istoriji. Sa tim monumentalnim istorijskim nasleđem i fantastičnim položajem, Istanbul je u pravom smislu jedna velika i moćna kulturološka, religijska i geografska raskrsnica. Jedinstveno živopisan, sa čudesnim spojem orijentalnog i evropskog životnog stila, Istanbul je jedna od najposećenijih svetskih metropola

 

Car Konstantin Veliki utemeljio je tadašnji Vizantion kao novu prestonicu carstva, pa je grad i dobio naziv Konstantinopolj. Bio je najvažniji grad Vizantije sve do njenog kraja, kada potpada pod vlast Turaka i postaje prestonica Otomanskog carstva. Tada dolazi do čudesnog mešanja dve religije, o čemu i danas svedoče brojne građevine. Jedna od najvećih znamenitosti je nekadašnji najveći pravoslavni hram, Crkva Svete Sofije (Aja Sofija), koja je kasnije pretvorena u džamiju. Sa jedinstvenim kolažom od originalnih hriršćanskih fresaka i naknadno dorađenih islamskih arabeski i mozaika, njena unutrašnjost izgleda kao impresivni religijski vremeplov. Sama spoljašnjost ne deluje spektakularno, ali s obzirom na to da je gradnja započeta u VI veku, jasno je kakvo je graditeljsko čudo bilo u to vreme.

Nedaleko od nje nalazi se Plava džamija, najveće islamsko svetilište u ovom delu sveta – izgrađena u XVII veku, podjednako impozantna i spolja i unutra, i jedna je od najlepših džamija. Ceo svod prekriven je mozaikom koji se smatra jednim od lepših primera islamske umetnosti dekoracije ornamentima. Takođe, Sulejmanova džamija spada u red najlepših i najvažnijih. Grad je inače prepun džamija, a uprkos tome što je tvorac moderne Turske Kemal Ataturk prilično sekularizovao državu, uticaj religije je i dalje veoma jak. Po pravilima islamske vere, nekoliko puta dnevno sa minareta džamije gradom se razleže snažan zvuk verskih propovedi koji podseća vernike na odanost Bogu.

Jedno od najvažnijih istorijskih svedočanstava Istanbula je raskošna i velelepna Topkapi palata. Vekovima je ovo zdanje bilo sedište sultana, koji su tu živeli i obavljali važne državne poslove. Danas je pretvorena u muzej, sa brojnim svedočanstvima o moći nekadašnjeg carstva, a u okviru kompleksa nalazi se i harem. Sa ukupnom površinom od oko 700.000 metara kvadratnih i brojnim sobama povezanim hodnicima, ovaj lavirint ne deluje možda najprijatnije, ali je svakako značajan u istorijskom smislu.

Takođe u blizini Aje Sofije nalazi se i Cisterna bazilika, podzemni kompleks cisterni iz kojih se grad snabdevao vodom, koja je dovođena kanalima iz obližnjih šuma. Izgrađena u vreme cara Justinijana, u VI veku, ovaj čudesan tehnološki izum danas deluje kao impresivan podzemni hram u vodi.

Sve znamenite građevine koncentrisane su u starom jezgru grada poznatom kao Zlatni rog, a ako znamenitim mostom Galata pređete na drugi, moderniji deo, tu ćete videti sliku savremene Turske. Butici poznatih brendova, restorani, kafići poput onih u zapadnim zemljama, jasno govore o tome da se Turska približava Evropi. Naravno, to i dalje izgleda egzotično, ali ne toliko koliko se stiče utisak u starom delu grada. Sama arhitektura Istanbula nema neku prepoznatljivu nit, tako da se mogu videti najrazličitiji stilovi. Možda to i ne deluje baš najurednije, možda se prilično kosi i sa pravilima estetike, ali je u svakom slučaju dinamično i originalno.

Ukoliko imate sreće sa vremenom, ne bi trebalo propustiti vožnju brodićem po Bosforu, koja je zaista spektakularna. Samo polazište je ispod pomenutog mosta Galata, na kojem svakodnevno bezbroj pecaroša lovi ribu.

Fascinatni položaj činio je Istanbul vrlo važnim od njegovog nastanka. Smešten na granici između Evrope i Azije, na obali Mramornog mora, sa ogromnim zalivom koji se useca u grad i čuvenim Bosforskim moreuzom koji deli dva kontinenta, bio je nezaobilazna raskrsnica svih puteva. Prilično je i logično što je odmah postao važan trgovački centar, najvažniji u ovom delu sveta, a uz veliki smisao za trgovinu lokalnog stanovništva, tu ulogu grad je zadržao do danas. Teško je u bilo kom drugom gradu pronaći toliku količinu svakojake robe. Dok šetate gradom jednostavno se nameće pitanje – ko proizvodi i ko kupuje svu tu robu. Gotovo da nema kvadratnog metra prostora koji nije pretvoren u neku radnju, ako već nije stambeni prostor. Od garderobe, hrane, do muzičkih instrumenata i foto-aparata, ne zna se čega je više u Istanbulu. Zanimljivo je da postoje ulice za namensku kupovinu, pa tako u jednoj ulici možete videti samo prodavnice čestitki i pozivnica ili ulicu sa bezbroj radnji sa foto-opremom, pa jednu sa muzičkim instumentima i slično. Što se tiče pomenutog smisla za trgovinu, mora se priznati da mito o ljubaznosti turskih trgovaca i nije prilično istinit. Naime, prodavci će učiniti sve ne bi li vas namamili da nešto pazarite, guraće vam čaj i ratluk u usta iako ljubazno odbijete, ali ukoliko ne kupite ništa, teško da ćete čuti da vam uzvrate pozdrav kada izlazite iz radnje. Ali, u većini slučajeva ta navalentnost urodi plodom. Čuveno cenkanje još uvek postoji u Istanbulu, ali više nije podrazumevajuće i obavezujuće. Dakle, po principu kako se snađete. Kultno mesto za šoping je čuveni Grand bazaar, odnosno Kapali čaršija, koja u suštini deluje kao velika buvlja pijaca na otvorenom. Pod velikim svodovima smeštena je neverovatna količina robe – od bundi, nakita i marama do kopija garderobe poznatih svetskih brendova. Nekada je ovo mesto bilo važan izvor snabdevanja za srpske butike, ali je očigledno da je izgubilo trku sa vremenom, odnosno trendovima. Prilično iznenađujuće, Istanbul više nije tako jeftin, naprotiv, cene su iste kao i u bilo kojoj drugoj evropskoj metropoli, pa čak i više. I koliko god bili nezainteresovani za šoping iz bilo kog razloga, teško da ćete se iz Istanbula vratiti, a da baš ništa niste kupili.

Daleko više ljubaznosti i pravog profesionalizma nego u prodavnicama, možete doživeti u hotelima. Od kada se Turska orijentisala ka turizmu, uspela je da za neverovatno kratko vreme postane jedan od lidera u tome, prvenstveno zahvaljujući pravilnom shvatanju pojma „turista“. Tu ljubaznost, uslužnost i profesionalnost u turskim hotelima teško da još negde u svetu možete da se sretne. Grad je prepun hotela, što i ne čudi s obzirom na to da, nezvanično, u Istanbulu svaki dan boravi osam miliona gostiju. Stanovnika je oko petnaest milona, ali stiče se utisak da ih je i više, jer grad svuda vrvi od ljudi.

Jedno od najjautentičnijih mesta je Pijaca začina, pravi orijentalni hram mirisa i ukusa. Nešto manja od Grand bazara, ali slična po konceptu, ova specifična pijaca prosto će vas omamiti mnoštvom boja i mirisa. Od raznog sušenog voća, što je inače jako zastupljeno u ishrani, do svih poznatih i nepoznatih začina i čajeva. Naravno, svaki prodavac će vam objasniti da samo on prodaje baš originalne začine pa su zato tako skupi. A prilično su skupi, pa je najiskrenija preporuka kupovina mešavine bibera, koji je među najjeftinijim artiklima, a vrlo je kvalitetan. Najveća priča je oko šafrana, jer onaj žuto-narandžasti koji je izložen na tezgama je samo dekorativni, a onaj pravi iranski, koji ima aromu, izuteno je jak ali još više skup. Demonstriraće vam njegovu snagu tako što će u čašu sa vodom staviti dva-tri mala končića i voda će za nekoliko sekundi postati žuta. Pa ko voli i hoće, 10 evra za gram. Turci inače mnogo više piju čaj nego kafu, a konzumiraju ga iz malih staklenih čaša na svakom koraku – vrlo je jak, braonkaste boje, pomalo opor, ali zanimljivog ukusa.

Istanbul je poznat kao grad za uživanje, uostalom to je deo tamošnje kulture, tako da ćete uvek lako moći da nađete mesto za pauzu tokom šetnje – kafići, poslastičarnice, restorani – grad vrvi od toga. Što se tiče večernjih izlazaka, i tu je ponuda vrlo raznovrsna – od klubova sa tradicionalnim sadržajem, poput čuvenog trbušnog plesa, do modernih džez klubova poput onih evropskih. Pošto je od skoro u Turskoj zabranjeno pušenje, jedino zadovoljstvo tog tipa možete pronaći u klubovima za pušenje nargila.

Turska kuhinja važi za jednu od boljih i raznovrsnijih, i to s razlogom. Bilo gde i bilo šta da pojedete, teško da se nećete složiti sa prethodnom konstatacijom. Nama je ova kuhinja poznata prvenstveno po kebabima (koji su inače nalik našim ćevapima i fenomenalni su), ali u Turskoj ćete videti da je riba vrlo zastupljena, kao i razno povrće. Zahvaljujući dobrom položaju i klimi, na raspolaganju su i gotovo sve nama poznate namirnice, pa tako ni oni najizbirljiviji neće imati problem da pronađu nešto za sebe. Pošto se svinjetina ne jede, većina jela priprema se od mešavine jagnjećeg i telećeg mesa, mada u mnogim restoranima samo od telećeg. Turci su pravi majstori za korišćenje začina, pa su sva jela začinjena sa idealnom merom – ne previše, ali svako ima neki specifičan šmek.

Ali, ono u čemu su možda i najbolji na svetu, to su slatkiši. Dobro poznate baklave, u bezbroj varijanti, tulumbe, urmašice, kadaifi, samo su deo neverovatno široke lepeze. Pistaći su mnogo zastupljeni, ima ih u većini kolača, pa čak i u ratlucima. Inače, pravi turski ratluk nema baš mnogo veze sa onim u Srbiji i pravi je delikates (a i prilično skup, neki koštaju čak i 40 evra za kilogram). Kao što je to slučaj i sa začinima, i kolači su napravljeni sa idealnom merom – sasvim dovoljno, ali ne previše slatki. Čini se kao da je proporcija sastojaka pogođena tačno u gram.

U Turskoj se takođe proizvode vina, doduše ne mnogo, ali ih ima. Naravno, služe se samo u nekim restoranima, ali se zato prilično pije voćna rakija, koja je dosta blaža od naše.