Broj: Piše: Foto:

Za sreću su potrebni hrabro srce i britak um

Natasa intervju3U svetu glume obrela se, na prvi pogled, slučajno, a u filmski je ušla na velika vrata. Američkom snu koji joj je bio na dohvat ruke okrenula je leđa idući u susret životu srećne žene. Kao mala htela je da bude lekar, a danas je čuvena glumica i zanosna crnka s naslovnih strana i velikih i malih ekrana. Nataša Ninković

Obeležili su je, kaže, za ceo život roditelji, ali i kamen, voda, sunce rodnog Trebinja. Kroz život je kročila sledeći sopstvenu, katkad svesnu a katkad nesvesnu slutnju i „prateći otkucaje i znake svog bića“.

Danas, kao majka blizanaca Luke i Mateja, junakinja nekih nezaboravnih srpskih filmova (Spasitelj, Rat uživo, Profesionalac, Klopka…), televizijskih serija i emisija, jedna od vrlo angažovanih pozorišnih glumica, s osmehom ide u susret sutrašnjici.

Jedni je „optužuju“ da je srpska Ava Gardner, drugi da je Monika Beluči, a ona se nikada nije pokajala što je pre više od decenije i po odbila ponudu čuvenog Olivera Stouna da započne holivudsku karijeru.

Pozive za intervjue češće odbija nego što prihvata. Na ovaj za Wine Style magazin došla je vrlo dobro raspoložena, nasmejana. Nekoliko duhovitih, neformalnih opaski obeležilo je početak susreta u wine&coffee baru Grape.

 

Natasa naslovnaWS: Neki za Vas kažu da ste srpska Ava Gardner, a Vi na to kažete…?

A ja na to kažem: hitno posetite oftalmologa.

WS: Drugi, pak, vele da ste srpska Monika Beluči…?

E to sam već i ja čula! S obzirom na to da sam je upoznala, iskreno, osim što smo crnke nisam nažalost primetila nijednu drugu sličnost. Hvala u svakom slučaju na poređenju sa tako lepim ženama. Obe glumice koje ste pomenuli su, pre svega, vrhunske u poslu kojim se bave.  A kao žene su fam fatal. Kada bih samu sebe trebalo iz tog ugla da procenim, rekla bih – daleko sam ja od toga. Naravno, imam ja svojih kvaliteta, ali taj pridev nikad nije išao uz mene.

WS: Šta zapravo znači – lepa žena?

Samosvesna, ispunjena, ostvarena, negovana… još ako ima britak um, onda nema promašaja.

WS: Dakle?

Spoljna obeležja kategorije lepog su, znamo, vremenski i prostorno promenljiva. Recimo, u vreme čuvenog slikara Pitera Paula Rubensa lepa žena je obavezno bila punačka dama, a danas je to ne samo nepoželjno, nego postoji čitava industrija u borbi protiv kilograma. Odgovor na pitanje šta je lepo često je uslovljen društvenim kontekstom, ekonomskim interesima… ali da ne otvaramo to zaista veliko pitanje. Ima jedna slikovita indikativna priča na tu temu. Mislim da sam u knjizi Zlatna grana Dž. Dž. Frejzera, koja je jedna izvrsna studija o mitovima i religijama kroz istoriju, pročitala kako je u davnim vekovima u jednom delu Kine bio običaj da se devojčicama iz bogatih, statusno visokopozicioniranih porodica još dok su sasvim male nekakvim kalupima deformišu stopala. Što joj je pozicija na društvenoj lestvici bivala veća to su joj stopala bila više deformisana. Takođe, to je bio i znak „lepote“. Značilo je to, naravno, da ne mora da radi, da je svuda nose u svilenim nosiljkama, da je okružena poslugom… Dobro, značilo je i da se nad njenim kretanjem može imati kontrola. Ali to je sad druga i duga tema. No, u odgovoru na pitanje šta zapravo znači odrednica lepa žena mogli bismo citirati čuvenog Marsela Prusta koji je rekao da je lepa žena „otmenost udružena s prirodnošću“.

WS: Čuveni režiser Oliver Stoun, koji je na interesantan način u vezi sa Vašom karijerom, rekao Vam je da ste srećna žena. U kom smislu?

On je to rekao u određenom kontekstu, misleći na životne situacije koje su nas povezivale, a mislio je i na to što imam hrabrosti da slušam srce, a ne razum, odnosno da sledim svoj put, glas svog bića, a ne da kalkulišem sa sobom, društvenim normama, tuđim očekivanjima… Nije znao da mi sa ovih prostora neretko genetski tako delamo i da je to nekad sreća a nekad usud koji se debelo plaća.

WS: Da podsetimo na priču o Oliveru Stounu – zapazio Vas je u filmu Spasitelj Predraga Antonijevića, gde ste igrali ubrzo po završetku studija…

Da, primetio me je. Nekoliko puta mi je u našim razgovorima kazao da me doživljava kao svoju treću glumicu – prva je Džulijet Luis, druga Emili Votson, a ja sam treća. Čak mi je rekao i da ga podsećam na Žanu Moro. E sad, njegov agent mi je priznao da ne zna šta bi sa mnom jer imam akcenat. Sa, da tako kažemo,  srpskim naglaskom, mogla bih, recimo, da igram Ruskinje i to je to. Nisam se pronalazila u tome, nisam se osećala kao ja. U to vreme sam već živela sa svojim sadašnjim suprugom Nenadom. On me je bodrio, bio je za to da odem u Ameriku, ali ja sam odlučila da ne idem. I nije mi žao zbog te moje odluke.

WS: Oko godinu dana nakon tih prvih kontakata pozvala Vas je njegova sekretarica?

Da, pitala je da li hoću da snimim jednu reklamu sa Stounom, a reč je bila o, verovali ili ne, reklami za Hajneken pivo, spot za azijsko tržište. Ali, trebalo je da  se snima već za dva dana tako da nije bilo šanse da stignem. Zapravo, kako mi je njegova sekretarica rekla, Stoun nije ni znao da sam se vratila u Beograd, mislio je da sam u L.A. Nekoliko godina kasnije, bio je na proputovanju kroz Balkan i svratio je do Beograda. Otišli smo na večeru, tada je upoznao i mog supruga i pitao ga da li je on jedan od razloga zbog kojih sam odbila da snimam u Americi. Moj potvrdni odgovor isprva nije komentarisao. Pokazala sam mu te večeri i Narodno pozorište, jer je hteo da vidi teatar u kome igram. Ni to nije direktno komentarisao. Kada smo se rastajali, zagrlio me je, poljubio i rekao mi: „Vi ste srećna žena“.

WS: Šta je po Vama, zapravo, najvažnije u životu?

To je individualna stvar, koja zavisi i od životne dobi. Iz sadašnje perspektive to bi bilo – da se ne prostiremo više nego što možemo ili što smo u stanju da podnesemo. A mislim da je uvek, ili uopšte uzev, jako važno imati svest o tome ko smo, gde smo, šta umemo i šta hoćemo. Čak i u trenucima kad čoveku te koordinate, iz ko zna kojih razloga, izmiču neprocenjivo je dragoceno nastojanje da ih (ponovo) prepoznaš, osvojiš i usvojiš.

 

WS: Strahovi su, nema sumnje, nešto sa čime se svaki čovek, na ovaj ili onaj način, sreće. Šta je po Vama najveći strah i kako se Vi borite sa strahovima?

Ne  plašim se stvari koje na bilo koji način zavise od mene, ali postoji, pre bih rekla bojazan nego strah, od nečeg na šta ne možemo da utičemo. Na primer, bolest najbližih. Strah je i normalno osećanje, koje nas često štiti. Ali, naravno, može da bude vrlo opasno dozvolimo li mu da nam on rukovodi životom. Strašno je kad čovekovo „hoću, želim, mogu“ zapravo biva ograničeno njegovim „ne smem“, kad se odvija samo unutar suženog kruga omeđenog granicom straha. U tom slučaju, strah oduzima odrednicu „čovek“ i pretvara ljude u uplašene miševe. Pa, mi smo barem svedoci takvih preobrazbi, gde ti miševi kad ubiju čoveka u sebi, postaju strašno opasni – jer onda više nikakvih skrupula nemaju! Naravno, pomenuto „ne smem“ ne treba brkati sa „ne treba“, odnosno sa poštovanjem moralnih, ljudskih normi zbog kojih čovek, ako iole drži do dostojanstva i ljudskosti, neće činiti razne stvari.

WS: Da li Vas je slučajnost odvela na FDU?

Baš zato što je to bilo igrom slučaja i potpuno bez svesne namere, bez svesnog htenja – sigurna sam da je to sudbina! Kao što rekoh – neko gore me čuva i gleda! Ne verujem u slučajnost, ne priznajem je. Energije su povezane, naše misli nas određuju, možda to sve zvuči kao fraza ali ja u to verujem. A to da li mi nešto umemo ili ne umemo da definišemo, razložimo, da racionalno objasnimo je potpuno druga stvar.

WS: Kada bi od raskošnog spektra svojih uloga izdvojili neku ili neke koje su presudno uticale na Vašu karijeru, koje bi to bile?

Od filmskih uloga to bi bile one u filmovima Spasitelj Gage Antonijevića i Klopka Srdana Golubovića. I, nije u pitanju samo uloga, već ceo projekat. Uzgred, oba filma su bila vrlo uspešna i imala su svoj put i izvan lokalnih i regionalnih granica. Definitivno su to bili najuspešniji od svih koje sam radila, ali posle njih, sticajem okolnosti, dugo nisam ništa snimala. Uloga Riki Salom, u televizijskoj seriji Cvat lipe na Balkanu bi bila moj favorit kada su serije u pitanju, kao i Vukica iz Ranjenog orla. To su ostvarenja koja su meni veoma draga ali koja su ipak ostala u okviru, da tako kažemo, lokalnog miljea tako da o sudbonosnim određenjima i pomacima ipak ne možemo govoriti. U pozorištu ih ima više, ali poslednja je često najvažnija, pa bih pomenula predstavu Gospođica, rađena po delu Iva Andrića, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i, svakako, Heda Gabler Henrika Ibzena  u mojoj matičnoj kući, Narodnom pozorištu.

WS: Obe su naslovne.

(smeh) Da. To, bar nama u pozorištu, nije svejedno. Sad radimo predstavu Naši sinovi Maramba… E, tu nema ništa od naslovne.

WS: Koja od pomenutih, ili možda nepomenutih, uloga najviše liči na Vas lično?

Svaka uloga je moja. Svaka istovremeno i liči i uopšte ne liči na mene. Za svaku ulogu je potreban materijal koji glumac pronalazi u sebi. Od sastojaka koje odabere, od rada na njima, od toga kako ih i sa čime spaja, prepliće, pretapa…zavisi ono što se stvara i što nas čini ovakvim ili onakvim ljudima.

WS: U vreme premijere Hede Gabler rekli ste da je ona slojevita, kompleksna, a sa druge strane ipak samo žena. Ukratko, žena sa muškim principima. Ima li i kakvog opstanka za ženu sa muškim principima?

 

Lično, mislim da ima. Kroz Hedu Gabler do izražaja dolazi konflikt individue. Naime, ona veruje u velika dela, ima svoje iluzije, potrebu da, što bi se reklo, „živi muški“. Odnosno, da bude slobodna, da ne pripada nikome, da ima svoj stav… Danas, nažalost, ako čovek ne pripada nikome, ako je slobodan, obično mu se prilepi dijagnoza. Da je Heda, odnosno žena poput Hede imala neku umetnost da se kroz nju ostvari i izrazi, možda ne bi imala tako tragičan kraj.

 

WS: Govorite o lekovitosti umetnosti? O umetnosti kao utočištu?

Da. Meni je gluma svojevrstan lek i terapija. Mislim da je ona za sve koji su joj na bilo koji način posvećeni, dakle i kao publika, ozbiljno utočište, posebno u današnjem vremenu. A Heda je žena koja je spolja led a iznutra vulkan. Ibzen se, inače, u svojim komadima bavio društvenim, psihološkim odnosima, situacijama, kontekstima… Ovde je opisivao sudbinu jedne žene. Ona je ćerka svoga oca, žena svoga muža. I danas žene neretko imaju problem da se otrgnu iz te podele uloga i pozicioniraju svoj identitet. Priča Hede Gabler otvara još jedno, danas vrlo aktuelno pitanje, a to je pogrešan izbor. Vidimo oko nas da žene, devojke često misle da će im ekonomska stabilnost doneti ispunjenje. Međutim, materijalna satisfakcija vrlo brzo pokaže svoje naličje. Prazno srce brzo počne da tišti i boli. Sreća se danas poistovećuje sa komforom, a komfor samo još više pojačava problem jer, za početak, čovek ima više vremena da pati zbog duhovne i emotivne praznine. U toj predstavi vidimo i neiskrene odnose. Vidimo i u realnosti da gotovo nema više iskrenih, pravih odnosa, da iza svakog stoji neki veći ili manji, ovakav ili onakav, interes.

 

WS: Priča o predstavi Heda Gabler nameće i aktuelno pitanje današnjice – (ne)mogućnost opredeljenja za individualnost?

Veliko je pitanje šta da radi neko ko želi da bude individua, da ne pripada, da bude slobodan… kad danas da bi bio slobodan moraš biti ekonomski siguran, a da bi bio ekonomski siguran, moraš da pripadaš. I šta će onaj ko ima svoje snažne ideje, ko neće kompromise? Društvo je zaglavljeno u kvalitativnom padu, sve što je iznad toga, kako rekoh, smatra se dijagnozom jer je nepraktično. Sve što ne donosi korist smatra se za ludost. Ako nemaš status, nisi društveno priznat – znači da ne postojiš. A s druge strane, postojati znači praviti kompromise, biti osrednji, utopljen u masu.  Do neizdržljivosti guši s jedne strane činjenica da je sve, manje-više instant, a s druge, pogrešni uzori. Šta je uspeh danas? Pogledajte ko su i kakvi su ti ljudi ili te aktivnosti koje poistovećujemo sa uspehom! Neverovatno. Gde je intelektualna kritična masa? Čini se kao da ne postoji, a bez toga nema dalje i nema napred. Ali, ogorčenost nije rešenje. Treba raditi, truditi se, verovati… I voleti!

 

WS: Kad govorimo o Vašem životnom putu, odnosno bavljenju glumom, ima jedna anegdota koja kaže da ste prilikom upisa zakasnili da se prijavite na FDU, ali Vam je u pomoć priskočila žena iz Trebinja kada je čula da ste i Vi iz tog grada. Tačno?

Da, to je istina! Kao mala glumila sam po školskim i amaterskim predstavama, dobijala nagrade u toj konkurenciji, ali nisam razmišljala o tome da postanem glumica. Htela sam da studiram medicinu ili stomatologiju. Čak nisam bila ni svesna da postoji fakultet za glumu. Kada sam stasala za studije prijavila sam se na FDU, između ostalog, jer me je mnogo ljudi pitalo zašto ne bih probala. Majka me je podržala, a otac je bio baš iznenađen, ali nije mi pravio nikakve probleme. Međutim, zakasnila sam sa prijavom. Tačnije, kada sam htela da se prijavim to mi je saopštila žena koja je radila na portirnici. Ali kada je čula odakle zovem oduševila se i rekla da pošaljem dokumenta, a ona će uraditi sve ostalo.To je bio lep znak. Znakovit početak.

WS: Studirali ste, odnosno bili u klasi sa Vojinom Ćetkovićem, Nebojšom Glogovcem, Sergejem Trifunovićem, Borisom Pingovićem… Ćetkovićevim ćerkama ste, ako se ne varam, kuma. Družite li se privatno sa, kako se to kaže, svojim „klasićima“?

Mi se ubrajamo u klase koje su se održale na najlepši način. Negujemo taj odnos već godinama. To je, naravno, veliko i dragoceno uvek i svugde, a posebno u današnje vreme u kome preovlađuju i dominiraju sitni interesi i sujete. Mi odolevamo svim iskušenjima. Mnogo lepih trenutaka, smeha, divnih večeri nas povezuje!

WS: Šta za Vas znači prijateljstvo? Mnogi govore da je ono danas marginalizovano?

Doživljaj prijateljstva, odnos prema njemu je individualna i intimna stvar. Ja sam neko ko je oduvek držao do prijateljstva, a danas, čini mi se, više nego ikad svesna sam koliko je važno imati prijatelja i negovati prijateljstvo, ljude koji su ti prijatelji. Naravno, dešava se da nehotice pravim propuste, ali mislim da znam da  ga sačuvam.

WS: Kada gledate svoje sinove Luku i Matiju, setite li se ponekad i svog detinjstva?

Naravno. Setim se detinjstva, a još više, odnosno češće, sebe u tom periodu. I često pomislim na Duška Radovića i njegovu čuvenu rečenicu: „Roditelji, kad primetite da vaša deca liče na vas, tucite ih“ (smeh).

 

Vino je najlepše kad najavljuje početak

 

WS: Volite li vina i koja?

Volim dobra vina, punog ukusa, a preferiram crveno. Jako me raduje što u poslednje vreme i u Srbiji postoji sve više dobrih vinarija. Cilić, na primer ili nedavno sam se prijatno iznenadila vinom Šapat iz jedne mlade i nove vinarije u okolini Slankamena. Moja Hercegovina takođe postaje ozbiljna vinska destinacija. Vukoje, Anđelić, Tvrdoš, sve su to vrlo dobre vinarije.

 

WS: Budi li vino u Vama neka sećanja, uspomene?

S obzirom na to da ja ne konzumiram ništa od alkohola osim vina, jedna do dve čase dobrog vina su uvek bile svedok mnogih lepih, intimnih trenutaka. Mnogo je, naravno, bitno i društvo sa kojim ga deliš, nekad i presudno.

WS: Postoji li u Vašem životu neka situacija koju je na poseban način obeležilo baš vino?

Da, i to na jedan komičan način… Bilo je to u jednoj prilici kad sam popila malo više od te male doze koja je meni dovoljna i zaspala sam na stolici (smeh).

WS: Neki kažu da je vino čitava filozofija, drugi da je omamljujuća tajna… a Vi?

Vino je nešto što zaokružuje celu priču. Nekad stavlja tačku, nekad stvara iluziju, a najlepše je kad najavljuje – početak!