boza1_resizeTeško je u domaćim vinskim krugovima pronaći češće pominjanu osobu od Božidara Aleksandrovića, vlasnika vinarije Aleksandrović. To uopšte nije čudno, s obzirom na to da je bio jedan od kreatora srpske vinske revolucije pre više od dvadeset godina. Njegova vinarija danas je jedna od najvećih i najuspešnijih u Srbiji, a možda i u regionu ex-Yu

 

Njegovo najslavnije vino Trijumf pratilo je mnoge važne događaje u svetu politike, biznisa, javnog života, a vrlo je verovatno i da ga je svaki ozbiljniji zaljubljenik i poznavalac vina bar jednom probao. Vinarija Aleksandrović, smeštena u Vinči kod Topole, na tržište godišnje plasira nekoliko stotina hiljada boca u kategoriji vrhunskih vina. Ove cifre prate i mnoge nagrade koje skoro redovno osvaja na respektabilnim ocenivanjima vina širom sveta; vina se izvoze širom sveta u ozbiljnim količinama, vinarija je jedna od najmodernijih i najvećih u regionu u kategoriji, uslovno rečeno, privatnih. Neki su skloni da ga sa apetitom kritikuju, neki da ga hvale sa istim žarom. Zanimao nas je vinski istorijat Božidara Aleksandrovića.

boza2Rođen je igrom slučaja u Beogradu ali je odrastao u Vinči, gde su njegovi preci živeli dva veka unazad. Te 1992. godine Božidar Aleksandrović bio je jedan od studenata koji su diplomirali na Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu na Odseku za voćarstvo i vinogradarstvo. Nakon završenih studija vratio se u rodno mesto i ubrzo, čim je zakon to dozvolio, osnovao „mali privatni podrum vina“, tada revolucionarnu kategoriju u Srbiji. „To je bio prirodan sled stvari, jer je moj porodični istorijat obeležen vinom. Moj pradeda Miloš bio je 1903. godine jedan od osnivača Venčačke vinogradarske zadruge, a ta strast prema vinu se u familiji Aleksandrović prenosila kroz generacije. Roditelji su me poslali na fakultet sa idejom da se vratim i unapredim naše imanje. Eto, mislim da sam uspeo. Danas se više uopšte ne bavimo voćarstvom, već smo se potpuno preorijentisali na vinogradarstvo i proizvodnju vina“, kaže Božidar Aleksandrović.

Priča je skromno počela. U podrumu od šezdesetak kvadrata, zajedno sa dedom Lesom, godišnje je proizvodio tri do pet hiljada boca kvalitetnih vina, od grožđa iz svog malog vinograda.

Pakovao ih je u buteljke pristojnog izgleda, sa moderno dizajniranim etiketama, plasirao u restorane širom Srbije, čime su na neki način srpska vina počela da postaju stvar prestiža i ozbiljan konkurent uvoznim vinima na domaćem tržištu. Svih ovih godina, uvek je za korak ispred, u skoro svim segmentima. Poslednja inovacija je da se na bocama njegovih vina, slično onim burgundskim, odnedavno nalazi ugraviran logo vinarije. Dakle, ništa se ne prepušta slučaju.

Brojke govore da jeBožidar Aleksandrović jedan veoma uspešan i sposoban poslovni čovek, što mu neki zameraju, smatrajući da unosi previše biznisa u vinarstvo. Kakav je vinar i kakva su mu vina nije uputno polemisati, jer teško je postići jednako mišljenje o bilo kom vinaru. Činjenica je, međutim, da njegova vinarija konstantno raste u svakom smislu svih ovih godina. Ono što najviše „žulja“ konzumente, to su cene vina. Ali, Božidar Aleksandrović i na ta pitanja odgovara vrlo spremno.

WS: Retki su oni koji osporavaju kvalitet Vaših vina, ali često se može čuti da su vrlo skupa. Recimo, kažu da italijanska vina sličnog kvaliteta kao i Vaša u Italiji mogu da se kupe po duplo nižim cenama u odnosu na Vaša vina.

Pitanje je šta znači skupa. Vrhunski kvalitet naših vina i ono što smo ugradili u njih ukazuju na suprotno, da bi trebalo da koštaju više, a to nije moguće samo zato što mi nismo poznata vinska zemlja, kao recimo, Italija, Francuska… Uostalom, naša vina su prisutna u mnogim uglednim hotelima i restoranima po brojnim svetskim metropolama i to dovoljno govori o njihovom kvalitetu. Mi imamo tri kategorije vina: Premijum, Standardnu i Osnovnu, i sve one imaju različite cene. Drugo je pitanje kolikim budžetom ko raspolaže i koliko je spreman da plati za dobro vino. Cilj nam je da zadovoljimo ukuse potrošača i da što više ljudi uživa u što kvalitetnijim vinima.

WS: Kad smo kod cena, mnogi smatraju da su se ostali domaći vinari ugledali na Vas i da sada po nekoj inerciji svako srpsko iole kvalitetnije vino ima ozbiljnu cenu.

Stvarno ne znam kako drugi formiraju cene. Znam na osnovu čega mi to radimo i tvrdim da naša vina zaslužuju svaki dinar. Uostalom, naša vina već godinama redovno osvajaju nagrade na nekim od najprestižnijih svetskih ocenjivanja, medalje im dodeljuje eminentni svetski ocenjivači, što znači da ona zaista imaju visok kvalitet. A mi ne pravimo vina za takmičenja i vina za prodaju. To su jedna ista vina, pa onda sami prosudite da li neko vino sa tolikim nagradama treba u prodavnici da košta sedam, osam ili deset evra.

 

WS: Da se vratimo unazad. Da li se sećate Vaših planova kada ste bili na početku? Jeste li pomišljali da ova priča sa vinom može da ode tako daleko?

Ne sećam se tačno planova, ali pamtim da sam 1983, kada me je otac jednog mog druga pitao čime bih hteo da se bavim, odgovorio da bih voleo da imam svoju vinariju. On se nasmejao i rekao: „Ih, ti da pobediš Navip“. To tada jeste bila prilično neverovatna izjava, ali ja nisam odustajao od te ideje. Nisam znao da će da bude baš ovako, ali sam nekako bio siguran da ću uspeti u tome. Imao sam utisak kao da sam predodređen za ovaj posao. Možda je mesto rođenja odredilo taj put, porodično nasledstvo, sam ovaj kraj koji je idealan za proizvodnju vina. Takav sam po prirodi, sve što radim hoću da radim na najbolji mogući način.

WS: Uvek ste bili skloni inovacijama. Recimo, od nedavno proizvodite i penušava vina. Zašto, šta Vas pokreće na to?

Mi od početka imamo širok spektar sorti grožđa u vinogradima i ta raznolikost sorti tera vas da eksperimentišete, a samim tim i da idete napred. S druge strane, to je i izazov. Postoji jedna narodna izreka: „Čak iako ste na pravom putu, ako stanete onda će vas drugi prestići“. Zato je naš moto „Stalno raditi na sebi i ići dalje“. Naš enolog Vlada Nikolić i ja se u tome potpuno slažemo. Mi smo od početka hteli da izvučemo ono najbolje iz ovog podneblja, iz grožđa, klime, zemljišta i da tako izgradimo prepoznatljiv stil vina. Recimo, sto metara od nas postoji vinarija, ali oni imaju potpuno drugačiji stil vina. U tome je poenta, da izgradite poseban identitet vinarije i karakter samih vina.

 

WS: Imate izuzetno širok asortiman vina. Da li to može da bude problem u smislu prepoznatljivosti vinarije i disperzije fokusa na određene etikete?

Dobro je pitanje. Mislim da to nije problem već prednost, jer sa širokom ponudom mi kupcima dajemo veću mogućnost izbora. Svako ima neku omiljenu vrstu vina, a i svako tržište drugačije reaguje. Recimo, u Americi se odlično prodaju naši šardone i pino noar, a u Londonu niko neće šardone ali zato se odlično prodaje Trijumf, i tako dalje. Druga stvar, imamo različite cenovne kategorije. Na nekom tržištu dobro se prodaju vina od pet-šest, a na nekim ona od deset-dvanaest evra. Mi imamo petnaest etiketa ali nigde nemamo zagušenje, nemamo dva slična vina. Svako vino ima svoj identitet, svoje ime i prezime, a na potrošačima je da odaberu ono što im odgovara.

WS: Koliko je važna poslovna politika jedne vinarije, uopšte, pristup plasmanu vina. To je prilično komplikovano, ponekad se čini da je lakše stvoriti nego prodati vino?

To je prava reč, „komplikovano“. Vinarstvo je jedan visokostručni posao. Mnogi ga banalizuju, kažu: „Moj deda je proizvodio vino pa ću ja to da nastavim“. Proizvesti vrhunski kvalitet je nauka, a još viši stadijum je održati kontinuitet. Pa tek kada proizvedete vrhunsko vino i dobro ga upakujete, onda sledi pitanje: „Kako to prodati, kao ga unovčiti“. Treba osluškivati tržište. Ako to hoćete da radite ozbiljno onda morate da pratite trendove na tržištu jer vi i proizvodite vino zbog tržišta. Morate da zadržite identitet vina, ali istovremeno i da se prilagođavate ukusima potrošača. Sve ozbiljne, velike vinarije u svetu imaju takav pristup.

WS: Izvozite mnogo vina, često putujete. Pa, kakav status imaju srpska vina u svetu?

Naša najveća mana je i naša najveća prednost. Mi smo nepoznati kao vinska zemlja. S druge strane, u svetu se desilo zasićenje francuskim, španskim, italijanskim vinima, i potrošači hoće nešto novo. Mi smo sada čista egzotika i to je naš adut.

WS: Vi ste takođe među prvima počeli ozbiljnije da se bavite marketingom, u smislu jedne ozbiljne interakcije sa tržištem. Kako izgleda srpsko tržište vina danas?

Mislim da je marketing jako važan za prodaju vina, iako to nekome možda zvuči kao nešto negativno. Ali, marketing ne znači samo reklamiranje. To podrazumeva jedan konstantan rad na tržištu u smislu edukacije, upoznavanja sa vinima, približavanja vina potrošačima. Zato, ako pogledate danas prosečan nivo edukacije konzumenata sada i pre dvadeset godina, napredak je ogroman. Danas potrošači prepoznaju kvalitet, imaju izgrađen stav o tome šta žele da dobiju od vina…

WS: Šta smatrate svojim najvećim uspehom?

To što sam na neki način učestvovao u revoluciji srpskog vinogradarstva i vinarstva. Do tada se uspeh u ovom poslu merio količinama, vladali su zakoni velikih brojeva, a od našeg pojavljivanja počeo je da se vrednuje kvalitet. Drugo, do tada su se u Srbiji krčili vinogradi, a onda su počeli da se sade novi. Vinarija Aleksandrović danas ima sedamdeset pet hektara sopstvenih vinograda i mislim da je to zaista veliki uspeh. Treće, do pojave Trijumfa najskuplje srpsko vino koštalo je dve i po marke, a od tada je vinarstvo postalo profitabilan posao u Srbiji. Mislim da su kasnije i drugi počeli ozbiljnije da ga shvataju. Ali, najvažnije je da i dalje zaista uživam u tome što radim. Često kažem: „Da se ne bavim vinarstvom, platio bih da to radim jer je za mene ovo najlepši posao na svetu“.

WS: Šta je po Vašem mišljenju ključ za uspeh jedne vinarije?

Neophodno je imati svoje vinograde i u njima kreirati kvalitet i stil vina. Od vinograda sve počinje, bez njih se ne može. Potrebno je da osetite svoju lozu, da uspostavite simbiozu između nje, klime, zemljišta i vašeg znanja da biste mogli da izvučete ono najbolje iz nje. Tako nastaje kvalitet, koji onda treba održavati, sve dok ne izgradite svoj stil i postanete prepoznatljivi na tržištu.