crop_MG_8834 foto Darko RadulovicNebojša Babić, jedan od vodećih autora fotografije u Srbiji, dobitnik je brojnih prestižnih priznanja – između ostalog, i Velike nagrade Majskog salona, kao i nagrade Pantene Beauty Awards za najboljeg modnog fotografa Srbije i Crne Gore. Njegove izložbe mogu se videti i u zemlji i u inostranstvu, a nekoliko njegovih radova čuva se u zbirci Muzeja primenjene umetnosti u Beogradu.

Osnivač je Orange studija, kreativnog studija za primenjenu fotografiju i vizuelne komunikacije, koji je s vremenom izrastao u uglednu kreativnu agenciju. Za svoj drugi veliki umetnički projekat, O3ONE, inače prvi takve vrste u zemlji, dobio je nagradu Disruption koja se dodeljuje za iskorak u kreativnosti i originalan pristup radu. Jedan je i od osnivača prvog Beogradskog festivala novih komunikacija B-link.

 

WS: Vaš prvi model foto-aparata bio je?

Olimpus pen, mali poluautomatski aparat koji su mom teči donele kolege iz Japana. Ono što ga izdvaja, osim jako dobre automatike, svakako je činjenica da je štedeo film, i to tako što je delio snimak na dva, pa je moglo da se napravi 72 snimka sa jednim filmom.

WS: Sećate li se Vaše prve fotografije?

Sećam se prvih takmičarskih fotografija, koje i danas čuvam, jer sam zahvaljujući njima pronašao svoj svet, brojne prijatelje i zabeležio lepe trenutke. To su snimci biciklističke trke kroz Beograd, portret jedne bake koja jedva čita novine kroz dva para naočara, zaboravljena patika u jesenjem lišću…

WS: Da li O3ONE doprinosi stvaranju dobre klime u društvu?

Otkad sam prvi put čuo izreku „prvo sredi svoje dvorište“ (pre nego li se počneš baviti tuđim), dugo sam je vrteo po glavi… Zaista mislim da kada bi svako od nas sredio samo svoj mali svet ili pomogao u sređivanju neke zbrke u životu bližnjeg, da bismo svi bili ispunjeniji i srećniji. Tako je došlo i do formiranja O3ONE-a… Jednostavno, hteo sam da „sredim moje dvorište“, da mom gradu i ljudima koje volim pokažem da ne treba uvek i samo da se čeka nešto, već da je to nešto često u našim glavama i rukama.

O3ONE je bio, i trudim se da to ostane, mesto za eksperiment i igru, za raspirivanje mašte i kreativnosti, pre svega kod izlagača, ali sa misijom da izazove kreativnost i posetilaca. Svi smo stvoreni sa tom iskrom, imamo je u genima, dokazujemo to samim svojim postojanjem (jer – preživljavamo, jer – pronalazimo nove moduse operandi iz dana u dan i to često bez mnogo sredstava), ja sam samo imao želju da je rasplamsam. I da je rasplamsavam.

WS: Situacija koju ne možete da prežalite jer kod sebe niste imali aparat je?

Takvih situacija nije bilo mnogo, jer stalno nosim neki fotoaparat, ali mi je žao što nisam napravio pokatkad video-snimak… Takođe, bilo je situacija kada sam imao aparat uz sebe, ali sam odlučio da ga ipak ne upotrebim. Nekada samo zato što sam želeo da u potpunosti učestvujem i doživim neku situaciju, a nekada iz nekih drugih razloga… Jer, fotografija je dokument i izuzetno oružje. Svedoci smo koliku su štetu nanele neke fotografije koje su zloupotrebljene.

WS: Čiji portret priželjkujete da napravite?

Iako sam se zamislio nad ovim pitanjem, ipak ne mogu da izdvojim jednu osobu. Težim da radim sa ljudima koji pomeraju granice, koji idu napred, nezaustavljivo, koji baš na taj način čuvaju lepote našeg sveta. Na sreću, takvih ljudi ima više.

WS: U slobodno vreme najviše uživate u fotografisanju…?

U fotografisanju. Sadašnji trenutak je neponovljiv, a fotografija ga čuva i smešta u večnost. Na nama je da taj trenutak što bolje zabeležimo. Naravno, uvek postoje i oni trenuci koje ljubomorno skrivamo od kamere i koje nosimo sa sobom u sećanju… Svaki trenutak sa mojom decom je takav.

WS: Šta mislite o selfi fotografijama?

Prve selfi fotografije sam pravio na test-putovanju sa svojom devojkom, koja mi je sada žena. Otišli smo u Budimpeštu na nekoliko dana, „da pojedemo kilo soli“ i donesemo odluku da li je gorka ili slatka. Obilazili smo mađarsku prestonicu i njene brojne mostove i slikali se… Danas, u našoj porodici, naša starija ćerka Tara je superselfi stručnjak, dok je Tisa potpuno nezainteresovana za klasičan selfi, ali kad to rade zajedno, u igri, zabavi nema kraja! Dakle, ne osuđujem ovu pojavu. Selfi je samo nastavak prakse da se fotografišemo kada smo na nekom novom zanimljivom mestu, kada smo u nekom dobrom društvu… Svi to radimo manje ili više kako bismo sačuvali od zaborava neke trenutke zadovoljstva, sreće… Retko ko pravi selfije u nekoj drugoj atmosferi…

WS: Najfotogeničniji grad na svetu je?

Jesam patriota i volim Beograd, ali ne mogu da tvrdim da je najfotogeničniji. Ipak, (još uvek) nisam prošao pola sveta. Ali, velika istina je u tome da svako najbolje otkriva lepote svog grada kad mu se vrati posle određene pauze, kad ga se uželi. Putovanje je, dakle, odgovor na sve: na upoznavanje drugog i drugačijeg, ali i na spoznavanje samog sebe.

WS: Kada za svoj rad čujete izraz „fotkanje“, dobijete nagon da…?

To je žargon, kao što je nekada bilo škljocanje, okidanje i slično. Nije sama reč loša ili dobra. Način i ton na koji se nešto kaže je taj koji određuje da li je nešto lepo ili ne. Komunikacija je od velike važnosti. Reč seče kao mač, mislim da smo se svi u to uverili u nekom trenutku svog života. Zato sam ja zastupnik one stare „dva puta meri – jednom seci“, kako se ne bih (slučajno) ogrešio o nekog. Zato i brinem o načinu na koji razgovaram sa ljudima, o tonu koji koristim.

WS: Mesto na kojem može da se napravi najlepši kadar u Beogradu je?

Najlepši kadrovi su tu, odmah pored, iza ugla, u kafani, na reci, na terenčetu za basket, bekstejdžu posle koncerta, nakon predstave u garderobi…

WS: Tri najbolja omota muzičkih albuma su?

Abbey RoadThe Beatles, Samo par godina za nasEkatarina Velika, Šta bi dao da si na mom mjestuBijelo dugme.

WS: Tri najbolja filmska plakata svih vremena su?

Sećam se jednog predavanja priznatog i poštovanog kolege grafičkog dizajnera Mirka Ilića, tokom kojeg je pokazao bezbroj filmskih plakata koji su urađeni po jednom istom modelu, kroz širi ženski raskorak, bez pravila koji je žanr bio u pitanju. Potpuno neverovatna analiza i pojava!

WS: Zašto i Beograd i ostatak Srbije po pravilu u promotivnim kampanjama izgledaju pomalo sumorno?

Slika neke zemlje, kao i čoveka, gradi se dugo, a sruši se dok dlanom o dlan udariš. Građenje slike/imidža naše zemlje ovakve kakva je sad, u procesu je i ne može preko noći da se promeni. To je dugotrajan proces u kome učestvujemo svi – kako mi pojedinci, tako još više organizacije i institucije iz različitih sektora i sfera. U poslednje dve-tri godine video sam više boljih prikaza i mislim da smo napravili značajan korak napred.

WS: Da li su kadrovi u domaćim TV serijama toliko moćni da moraju da traju po 15 minuta?

Ovde je pitanje šta je starije – kokoška ili jaje? Kako? Pitanje je da li tržište i kupac diktiraju trendove (i potrebe) ili im druga strana to nameće. Tako je došlo do pojave i ovih duuugih kadrova. A o tome ko je za to zaslužan, možemo dugo da polemišemo.

WS: Da li je povratak u modu retroanalognih aparata prava stvar ili samo pitanje trenda?

Prava stvar! Iz prostog razloga jer korišćenje ovih aparata i fotografa i ceo tim tera da sve rade promišljenije i da je sve bolje pripremljeno.

WS: Budućnost Orange studija je u…?

Orange studio postoji 15 godina, i sve vreme ono što poštujemo i iza čega stojimo jeste kreacija koja izaziva pažnju ali i odgovara na pitanja. Kroz Orange je prošlo mnogo ideja i mnogo brendova. Nekad smo nailazili na klijente koji su umeli da prepoznaju naš kvalitet i da nam dozvole da se zajedno vinemo u visine. Verujem da je naša budućnost baš u našem stavu da budemo odlučni i hrabri i da baš takve ideje nudimo klijentima. Jer, ideje menjaju svet! Zato smatram da treba gajiti radoznalost, istraživati, usuđivati se na nešto novo i nesvakidašnje…

WS: Moderne tehnologije podarile su fotografiji…?

Iako malopre izrazih oduševljenje povratkom analognih aparata, mnogo toga dobrog i naprednog nam je donela nova tehnologija, ne bih se usudio da kažem nešto drugo. Osim nekih zanimljivih mogućnosti u postprodukciji, izdvojio bih kao pozitivnu stvar i brži dolazak do rezultata.

WS: Moderne tehnologije oduzele su fotografiji…?

Kada ukrstite moje odgovore na pitanja o analognim i digitalnim aparatima, dobijate odgovor na ovo pitanje: promišljanje, više razmišljanja…

 

WS: Da li ste imali priliku da fotografišete neku vinariju, vinograde, podrum?

Nekada davno sam radio za Vršačke vinograde i za taj period me vežu lepe uspomene. Radio sam sa kolegom Duškom Ilićem, kojeg i danas u mislima konsultujem da li neki kadar ima tu toplinu i ljubav.

WS: Kako Vam se dopadaju domaće vinske reklame i spotovi?

Moram priznati da nisam neki vrsni poznavalac vinske scene, ali znam šta mi se dopada a šta ne. Ono što mi je drago jeste da je trend (za koji se nadam da će potrajati) dodavanje vrednosti vinima dobrom reklamom, spotovima, etiketama… Ovoga puta, osvrnuću se više na same etikete i izdvojiću tek neka rešenja u moru zanimljivih: Žuti cvet Vinarije Aleksić – koji savršeno prikazuje „ženskih ruku delo“, zatim etiketu vinarije Despotika, tu je i Mačkov podrum, Do kraja sveta, Budimir, Alter ego

WS: Belo ili crveno vino?

Crveno.

WS: Vino sa najlepšom etiketom je?

Etikete koje radi nekadašnji član mog „nandžarastog“ tima Duško Stojanović! Ovde je sedeo za ploterom i spremao se za svoj novi život u Italiji, učio jezik, pripremao prijemni… Danas predaje dizajn i sarađuje sa vinarijama Toskane.

WS: Boca vina koju ne možete da izbrišete iz sećanja?

Ne jednu, već više njih! Susret sa najskupljim vinima koje možete sebi da priuštite u Srbiji, a fotografisao sam ih za potrebe hotela Square Nine.

WS: Da bi slika bila idealna, na njoj se pored boce vina nalazi i …?

Istina, ljubav… A kako se one prikazuju – ostaje na volju maštoviitm kreativcima koji svojim kreacijama uspeju da nas privuku konkretnom vinu.