Bojenje života toplim tonovima

 

Vrlo hrabro za ono vreme, ali i veoma dostojanstveno i sa snažnim artizmom, napravila je u ondašnjoj jugoslovenskoj kinematografiji radikalan iskorak, postavši protagonista erotike kao ravnopravnog i legitimnog aspekta u domaćim filmovima. Lepota i, na neki čudesan način bezazlena, naivna mladalačka drskost u kombinaciji sa iskrenom otmenošću, dali su Nedi Arnerić prepoznatljiv karakter, koji je uspešno oslikala u brojnim ulogama. Dugo već jedna od naših najangažovanijih glumica, stekla je i status seks-simbola nakon uloga u nekim kultnim filmovima, a posebno posle one u američkom blokbasteru Shaft in Africa. U sličnom duhu pamte se i njene uloge u Ko to tamo peva, Varljivo leto ’68…  S vremenom je pokazala i dokazala da njena gluma doseže visoke umetničke nivoe, daleko iznad demonstriranja zavidnog fizičkog izgleda.

Čudesna Neda, kako je mnogi zovu, imala je svega trinaest godina kad je zablistala ulogom u filmu San Puriše Đorđevića; sa osamnaest je već igrala u deset vrlo gledanih filmova u ono vreme. Šezdeseti rođendan proslavila je pre dve godine, zajedno sa jubilejom – šest decenija postojanja Filmskog  festivala u Puli, gde je tada i predsedavala međunarodnim žirijem.U međuvremenu, ostvarila je čitav niz izvrsnih uloga na filmu, televiziji, pozorištu, što su propratile i brojne prestižne nagrada: od Zlatne arene za ulogu u Haloa – praznik kurvi Lordana Zafranovića, preko Srebrne za rolu u Ispravi se, Delfina, filmu čiji će se naziv ispostaviti kao njen svojevrsni kredo, pa nadalje…

Rođena u Knjaževcu, Neda Arnerić nekada je bila član čuvenog dramskog studija Radio Beograda, u kome ju je zapazio reditelj Puriša Đorđević; tako se i obrela u njegovim antologijskim filmovima San, Jutro i Podne. Akademiju upisuje sa šesnaest godina i napušta je već na prvoj godini, naravno, zbog snimanja filma. Kasnije  je završila istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a toj se oblasti docnije predavala takođe veoma posvećeno, mada sa manje medijske pažnje. Vodila je i galeriju Atrijum, a još uvek je u upravljačkom vrhu Niš Art Fondacije.

Razgovor s Nedom Arnerić za magazin Wine Style upriličen je jednog blago sunčanog popodneva usred niza kišnih dana ove jeseni. Puna pozitivne energije, iste one kojom je zračila i u filmovima, i neke smirene vitalnosti, bojila je razgovor osmesima, šarmom…

WS: Šta je najaktuelnije u Vašem profesionalnom životu?

Treba da počnem da radim u Zagrebačkom kazalištu mladih predstavu po adaptaciji romana Živjet ćemo bolje Maje Hrgović, u režiji poznate hrvatske glumice i rediteljke Senke Bulić. Reč je o svojevrsnom multimedijalnom pristupu teatru, u kojem četiri glumice predstavljaju četiri generacije jedne porodice. Treba da radim i film sa Barbarom Vekarić. I to na Pelješcu, koji veoma volim.

WS: Kad smo se dogovarali za ovaj razgovor bili ste glumačkim poslom u Rumi?

Da. U Kulturnom centru Ruma, inače izvrsno sređenom, opremljenom salom koja ima čak sedam stotina mesta, radili smo na predstavi kojoj je tema 365 razloga za odlazak i ostanak. Reditelj je Miroslav Benka, a ja igram profesorku povodom čijeg odlaska u penziju se okupljaju negdašnji đaci, a u datom trenutku mladi ljudi…Ali, to je privremeno odloženo.

WS: A šta bi bili po jedan razlog za odlazak i jedan za ostanak?

Za odlazak – ljudi nemaju posao, znači nemaju šta da jedu.Tačka. Nema dalje. Za ostanak – emocije, prijatelji, okruženje…ko je vezan za porodicu, za najbliže, taj teško odlazi.

WS: Danas se neretko srećemo sa uvidom kako iskustvo govori da je onaj ko se rukovodi emocijama i moralnim načelima zapravo luzer?

Tačno, nažalost. I to je razlog za odlazak. Jer, ako hoćeš da ostaneš, da bi opstao moraš da se uklopiš u naopaka i mučna pravila igre, da malo pljuneš sebi u lice. U svakom slučaju, izvesno je da su mladi ljudi prisiljeni da siluju sami sebe, ili zbog onoga što im odlazak nužno sa sobom donosi ili onim na šta su primorani ostankom a zarad opstanka. Često putujem po svetu i gotovo da nema mesta gde ne čujem i ne vidim mlade ljude koji govore nekim od jezika sa ovih prostora. Dakle, nije to samo naša priča.Tako je u celom regionu. Nijedna od novih država se nije snašla. Svugde se samo smenjuju vlasti, koje sopstvene građane i zemlju potkradaju.I kraj priče.

WS: A šta je Vas vodilo kroz život?

Da ne zvuči patetično ili ne znam kako već, ali saznanje da svakog jutra kad se probudim mogu mirno da se pogledam u ogledalo i da mogu mirno da spavam. Razne sam izbore u životu pravila, nisu svi bili ni laki ni pravi. Bilo ih je i pogrešnih, i gorkih… Ali su neka istinska moralna načela uvek morala da budu ispunjena.

WS: Da li je iz današnje perspektive to luksuz?

Ne, ne mislim da je to luksuz. Nije lako, treba istrajati u tome. Ali vredi. Imam utisak, možda grešim, da je danas manje ljudi koji su spremni da razmišljaju i žive na taj način nego kada sam ja stasavala. Ruku na srce, i onda se činilo da su nedovoljno brojni, ali danas… Danas se čini kao da je to vrsta koja izumire. No, da ne kukamo. Nema se od toga ništa. Šta je važno i na čemu treba insistirati? Mora da se znako radi časno i pošteno a ko iz ne znam kojih i kakvih interesa, pobuda… Jednostavno, moraju da se znaju reperi. Zapravo, jedno od ključnih pitanja ovog vremena jeste – gde je granica između kompromisa zarad borbe za goli opstanak i pada ispod crte morala.

WS: I, gde je?

Teško ju je odrediti,ali u svakom slučaju početna tačka joj je u pravom motivu zbog kojeg neko nešto čini, ili ne čini. Povremeno slušam o tome kako će se stvari ili pročistiti, redefinisati ili nestati. A pošto, kako kažu, ništa ne može nestati,ostaće 21 gram.Ostaće, a možda i pobediti, ovo malo duše.

WS: Šta Vi mislite?

Uvek se trudim da prednost dajem vedrijoj, boljoj strani života. A ponekad se osećam usamljeno i izolovano.

WS: Kako danas gledate na Vaš kratkotrajni angažman u politici?

Devedesete su bile godine kada nam se politika nametnula. Svima ili bar većini. Uključila nam se u život. Jedni su zagovarali patriotske ratove, drugi su protestno šetali… Ljudi su od reda manje ili više bili u politici, samo se mi koji se bavimo javnim poslovima više vidimo. Mislila sam u to vreme da sva nevolja dolazi od politike i daćemo združenim snagama to da sredimo. Bila sam i besna i očajna zbog onog što je zemlji donela tadašnja politika. Verovala sam da možemo da srušimo taj sistem, samo sam mislila da će kasnije stvari ići lakše, brže i drugačije. A moram da priznam da sam, kada me je,nažalost pokojni Zoran Đinđić, pozvao u politiku, bila srećna što me on lično zove, kao da mi je Bergman dao glavne uloge u svojim filmovima. Posle su došla prva razočaranja, jer to ne ide baš tako jednostavno. Zatim sam počela da odustajem, jer sam shvatila da politika nije za mene. Politika je složena, komplikovana i njome treba da se bave profesionalci.

WS: Šta Vam prvo pada na pamet kada se pomene Vaša karijera? Znate li brojke?

Do skoro ih nisam znala. Otkad je rađena monografija o meni saznala sam; 69 igranih filmova, preko 40 predstava, oko 150 TV filmova, drama, serija. Verovali ili ne, i sama sam se iznenadila. Otkud toliko…A ceo život sam samostalni umetnik, neko ko se sam bori za mesto pod suncem. Ponekad mislim da postoji nešto gore što upravlja nama i da to nešto ume da ceni čistotu i poštenje.

WS: Rano ste zakoračili u svet glume. Sećate li se samih početaka?

Roditelji su me učili da budem fina, uglađena, lepo vaspitana… Mada, umela sam da budem i prilično nestašna, jer mi je mašta bila bujna. Volela sam da zamišljam i izmišljam razne stvari, čitave teatre sam pravila od svog malog života. Sećam se kako su neki, kad mi je bilo sedam, osam godina govorili: „Ova mala će ili otići u cirkus ili će biti glumica“. Ispostavilo se kao tačno. Moje detinjstvo je kratko trajalo i ako mi je išta žao, onda je to što sam prekinula detinjstvo postajući glumica sa dvanaest godina.  Žao mi je i perioda Akademije, koja mi je bila san. Imala sam žarku želju da studiram, učim, družim se, prosto da rastem… A napustila sam je na prvoj godini, zbog snimanja filma. Bio je to francuski film reditelja Roberta Enrika sa Morisom Roneom. Sećam se kad sam prilično uznemirena, ustreptala došla kod profesora Maričića da ga pitam šta da radim, kako  me ohrabrio da idem da snimam filmove i uveravao da će doći vreme kada ću se vratiti na Akademiju.

WS: I niste se vratili?

Ne, išla sam iz filma u film. A i bivala sam zabrinuta šta će biti ako stanu filmovi. I onda sam izabrala istoriju umetnosti. Na sreću, jer i to je takođe postala moja velika strast. Srećna sam što sam bila galerista, organizovala izložbe, što sam upoznala moć likovne umetnosti.

WS: Jedna od Vaših značajnijih ulogau ranoj fazi bila je u ostvarenju Višnja na Tašmajdanu.

Višnja na Tašmajdanu je značajna pre svega iz društveno-socijalnih razloga. To je u ono vreme bio jedan od prvih filmova koji se bavio životom mladih, ljubavlju, školom…Dakle, jedna savremena, urbana tema. A ta uloga me je, kako se to kaže, izbacila na naslovne strane.  Negde u to vreme radila sam sa Purišom Đorđevićem, bili su to sjajni filmovi, filmovi sa kojima smo obišli svetske festivale. Hvala mu što me podržao u toj mojoj ranoj mladosti, jer da nisam sa njim radila ta tri filma, Jutro, Podne i San, da nisam radila sa tako pametnim, mudrim čovekom, možda bi mi sve skupa udarilo u glavu i ko zna šta bi bilo. On je čudesan, vidim da i danas radi, piše, aktivan je.

WS: Jednom ste rekli da Vam je možda naslovna uloga u filmu Ispravi se, Delfina bila svojevrsna prekretnica u karijeri. Zbog čega?

Volela sam tu ulogu.Možda je to bila neka prekretnica jer je to bila vrlo teška, ozbiljna uloga. To je žena koja kao nije ambiciozna,ali u stvari sve radi da sprovede u delo ono što je zacrtala da treba. Negde mi je i slična. Ni ja nisam posebno ambiciozna, ali kad se prihvatim nekog zadatka, onda to sprovodim u delo maksimalno pedantno i tačno. Delfina je zacrtala da će da prepliva Lamanš pošto-poto. Iako se sve urotilo protiv nje, izgurala je. Uspela! A kad su je dočekali novinari, slava, raskošne haljine, shvatila je da to nije njen život, okrenula se i otišla u nepoznatom pravcu. Jer, njoj je bilo važno da prepliva Lamanš, a ostalo je prolazno, nevažno i ne ispunjava je. I mene ispunjava ono što radim i veliki sam radoholik,a ostalo je, rekla bih, nevažno. Jeste prateće, na trenutke prija, ali ne podrazumeva ni smisao ni ispunjenje.

WS: A popularnost?

Kad govorimo o popularnosti ili, uslovno rečeno, slavi, toga ni danas nisam svesna. Odlazak na pijacu ili recimo u poštu, podseti me na to. Ljudi me prepoznaju, reaguju. Prija na neki način, ali niti mi je to važno niti tome pridajem neki značaj.
WS: Iako ste od detinjstva u svetu filma, da li Vam se dešavalo da nekad imate tremu?

Dešavalo se da imam strahovitu tremu.Ali, mislim da je to normalno. Nije lako, naravno, samo mislim da je to posledica stalne potrebe i nastojanja da se bude bolji, posledica neke sumnje u sebe. Govorim o pokretačkoj sumnji koja te goni da budeš što bolji.

WS: Kroz čitavu karijeru prati Vas i epitet lepotice. Da li Vam je to prijalo, možda i pomagalo?
Verovali ili ne, upočetku mi je to što su me smatrali lepom predstavljalo zapravo otežavajuću okolnost, jer su mi uvek davali uloge lepih devojaka. Bivalo je, pojednostavljeno govoreći, da sam glumila ukras u filmu, što mi je strašno smetalo i onda sam želela da imam zrikave oči ili ne znam kakav nos, ne bi li mi dali neku, kako mi to zovemo, karakternu ulogu. Međutim, kad su došli drugačiji zadaci, ozbiljniji, složeniji likovi, kad sam se oprobala i uspela i u tom smislu, onda je izgled pao u drugi plan.Kasnije mi to nije smetalo.

WS: Kada je reč o obnaženim scenama, kakve su bile reakcije, da li je bilo osuda… Kakav je danas Vaš stav prema tome?

I onda sam mislila, a i danas kažem da se oko toga diže mnogo veća fama nego što za to ima realnog razloga. Sećam se svojevremeno tih skandala u javnosti. Javljali su se ljudi čak i mojim roditeljima. Moj otac je bio pukovnik, ugledni lekar, načelnik klinike. Imao je dosta neprijatnosti zato što mu se ćerka, koja pritom potiče iz fine porodice, eto, obnažila u jednoj sceni. (Kvar Miše Radivojevića, prim. aut). Niko, naravno, nije uzimao u obzir činjenicu da je ta scena bila neophodna, da se na neki način kompletan film kroz nju prelama i da nije bilo nje da ne bi bilo ni takvog filma. Miša Radivojević je naš veliki, veliki reditelj.Nago telo kao umetnički izraz nikada nije cilj samo po sebi, a postoji od kada postoji i umetnost.

WS: Aktivni ste i u Niš Art Fondaciji, u čijem ste osnivanju učestvovali?

Po tom pitanju najaktuelnije je to što 24. novembra u galeriji Progres imamo izložbu svih do sada nagrađenih radova na konkursu NAF-a.

Jako se radujemo i ponosni smo zbog toga. Preuzela sam direktorovanje NAF-om otkako nas je Radovan Lale Đurić, divan čovek i veliki umetnik, nažalost, napustio. Pokušavamo da radimo što bolje, da osvetlamo obraz da nas se ne stidi tamo negde gde je. Lale je osnivač, idejni tvorac NAF-a, to je njegova genijalna ideja. Imao je sjajnu karijeru u Americi kao slikar.Videla sam to svojim očima. Nikad kao likovni stvaralac nije hteo da se vrati u Srbiju,ali jeste kao neko ko je svesrdno podržavao mlade umetnike i napravio je tu, sada već čuvenu fondaciju i konkurs za mlade umetnike. Sada se u Nišu oslikavaju murali pod našim pokroviteljstvom, osnivaju se umetničke radionice… I, radimo na tome da što više stvari preuzmu mladi ljudi, uključujući i direktorovanje.

WS: Šta biste savetovali budućim glumicama?

Svakom bih rekla samo da ne učini ono što sam ja. Da ne preskače periode odrastanja, sazrevanja… Ja sam kasno sazrela. Često se misli da je suprotno, da sam rano sazrela baš zbog toga što sam još sa dvanaest godina zakoračila u sve. Ali ne, bila sam vrlo naivna sve do tridesetih.  Stvari treba pustiti da idu svojim tokom, da sazrevaju.

 

O VINU

Volite li vino?

Nekad sam veoma volela vino, volim ga i sad, ali ga više ne pijem. Međutim, umem da osetim miris, da ocenim šmek vina. Pošto je moj muž veliki ljubitelj vina ja mogu, naravno, kroz neku vrstu zabave, da mu odredim koje je dobro.

Pa, koje je dobro?

Mi u Srbiji mogli bismo da imamo mnogo bolja vina. Tačnije, pojave se neka izuzetno dobra, ali se brzo pokvare kao i većina  toga… A uz to im nakarikaju i cenu za kojom zaista nema potrebe. Ispostavlja se da su najbolja vina iz onih zemalja od kojih se to ne očekuje. Evo, pošto sam sad bila na Kipru, mogu da vam kažem da su kiparska vina fenomenalna. Prema mom uverenju, bolja od mnogih francuskih. Na Kipru se zaista prave odlična vina.U našem okruženju, mislim da je Slovenija ostala, da tako kažemo, moćna kad je reč o belim vinima.A Korčula i Pelješac su posebni. Moj otac je sa Korčule. U vinskim podrumima Pelješca i Korčule ima izvrsnih, ili što bi današnja mladež rekla, ubitačnih vina. Moji deda i baka stalno su servirali za ručak vino, i to u onim čašama za vodu, od debelog, pomalo mutnog stakla. Možda sam zbog toga uvek volela da pijem vino iz najobičnijih čaša.