Kad bih znao zašto moram da pišem, ne bih ni pisao

Iako ne verujem da im se to sviđa, svakog vozača u ovoj zemlji kad-tad oslove sa: “Miško”. Kad neko iskoči iz koze, izbezumljen, momentalno ga neko proglasi za Lakija. Komarci su nam “k’o rode”, samo ako se od svih ljudi na svetu bas na nas navrzu. Trudnice masovno postaju “Rumenke”. Ko nije bar jednom pozvan da se nečemu primakne sa: “Priđi k’ Rumenci” nije živeo u Beogradu.
Kada neko ustvrdi očiglednost, kaže mu se na izvestan, apsolutno prepoznatljiv nacin: ’Ajde! Mnoge familije su recito (na zalost i tacno) opisane kao “Topalovići”. Kada nekome ne pada na pamet da i drugi imaju slične želje, kaže mu se: “I tata bi, sine”. A ja, osim što bih mogao u beskonačnost da nastavim sa jeftinim novinarskim poenima ovog tipa, ni jednom čitaocu ne moram da objašnjavam ništa od svega navedenog. Što se mene lično tiče, posle ovog intervjua mogu po kafanama da počinjem rečenice sa: “Jednom mi kaže (kao da svaki dan pričam s njim) Duško (nikako Dušan, Duško znači da smo gotovo intimni)…” Pa kad pitaju: “Koji Duško?”, mogu da promršim uzgredno: “Ma Kovačević…” S pravom će mi svi prisutni, horski reći:”Stanislave, preterano sereš”.














Cameron Munter
Jedini optimista u Srbiji
Piše: Branko Čečen
Foto: Vladimir Miloradović