Broj: | Piše: | Foto:

Dobro pamtim trenutak kada sam se prvi put srela sa stvaralaštvom Biljane Đurđević. Ne sećam se doslovno nijednog drugog rada sa tog Oktobarskog salona 2016. godine, osim njenog – „U dubokoj vodi”. Dugo sam stajala, osećajući se potpuno uvučeno u svet te slike. Žene na njoj delovale su mi kao bića koja su trpljenjem osnažena, kao neke čarobnice iz svakodnevice koje će začarati šumu pre nego što ona ponovo začara njih. Pomislila sam kako to mora da je delo neke strane autorke. Atmosfera me je vukla u pravcu Skandinavije, a onda sam pročitala ime – Biljana Đurđević. Istražila sam njene prethodne radove i na izvestan način mi je bilo drago što upravo neko sa mog najužeg kulturnog prostora promišlja tako važne društvene teme, a izvodi to zanatski vešto. Tada sam čvrsto smatrala da nema prave umetnosti bez aktivizma, pa je upoznavanje sa Biljaninim umetničkim univerzumom bilo za mene kao niz susreta sa dobrom prijateljicom.

 

Biljana Đurđević je izlagala u značajnim muzejima i galerijama u Srbiji i širom sveta. Samostalne izložbe imala je u Beogradu, Beču, Budimpešti, Tel Avivu, Mariboru, Stokholmu, Berlinu, a učestvovala je na brojnim respektabilnim grupnim izložbama, pa je sa njenim stvaralaštvom mogla da se upozna publika u Atini, Milanu, Njujorku, San Francisku, Sidneju…

Njeni radovi podstiču na promišljanje onih možda najmračnijih i najbrutalnijih delova naše stvarnosti, pozivajući posmatrača da preuzme svoj deo odgovornosti u maniru kultnog slogana Nadežde Petrović „Ako vam je dobro, onda ništa”. Ipak, kako i sama umetnica često navodi, suočavanje sa tim mrakom, zapravo je i akt nade i poziv „da se živi normalno, bez obzira na okolnosti”.

Prvo što posetilac pročita na Vašem sajtu je: „Moj rad se bavi društvenim problemima. Oni koji ga osuđuju ili nastoje da ga cenzurišu obično su deo problema. Oni su verbalni i mentalni zlostavljači, sveprisutni na društvenim mrežama, gde upiru prstom u one koji se problemom bave. Njih je lako uočiti kako plutaju na površini ovog žalosnog sveta”. Šta Vas je isprovociralo da napišete ovu napomenu?

U vremenu idiokratije, koja je svoj razvitak, uspon i apsolutni procvat doživela uz društvene mreže, bilo kakva rasprava je suvišna. Ta napomena, kako ste rekli, moje je podsećanje i upozorenje da živimo u vremenu kakistokratije u kojoj nema ni mesta, ni potrebe za bilo kakvom raspravom, u smislu inteligentnog, pristojnog, argumentovanog i promišljenog dijaloga. Društvene mreže danas prepune su „misaonog” i ljudskog sunovrata koji dostiže stepen za upućivanje na lečenje u specijalizovanim ustanovama.

Istakli ste u više navrata da je sklonost ka promeni nešto što Vam je lično, ali i u kontekstu umetnosti, važno. Ko je bila Biljana koja je izašla sa Akademije, a ko je danas Biljana koja na njoj predaje? Gde se one susreću, a gde se razmimoilaze?

Promena je osnova svakog razvitka. To je osnova za sve važno u umetnosti i u životu – traganje za novim, sučeljavanje sa slabostima i strahovima; ushićenja i porazi koje novina sa sobom nosi, upornost da se ne ostane na pola puta, već da se ide čak i kada se čini da se nigde ne stiže. Ishod je da se uvek nađe nešto što treba poneti sa sobom iz tih istraživanja. Biljana koja je izašla sa Akademije dosta se dobro držala uverenja da vreme nije relevantno. To je i današnjoj Biljani ostalo i te kako važno. Zahvaljujući tome uspela sam da razvijem svoj ritam, a imati svoj ritam u umetnosti znači uživati u radu, bez obzira na težinu teme kojom se u tom trenutku bavim.

Kada pogledate svoje stvaralaštvo od prvih izlaganja do ovogodišnje izložbe „Stanje stvari”, koje su teme kojima se vraćate i zbog čega?

Uvek se bavim sopstvom u kontekstu društva u kome živim: jedinka u odnosu ili nasuprot sistemu. Ciklusi u radu su, naizgled, posve drugačiji jedni od drugih, ali moja involviranost, pre svega emotivna, a onda i istraživačka, jeste konstantna. Na mojim slikama je jasno šta vidim kada pogledam oko sebe, ali i šta mislim i osećam o tome.

Rekli ste da studente iznova podsećate na to da je potrebno da imaju široko obrazovanje. Zbog čega smatrate da je ono nužno za vizuelnog umetnika ili umetnicu?

Bez širokog obrazovanja i sposobnosti kritičkog promišljanja nema dobrog stvaraoca, nema sveobuhvatnijeg poimanja i drugačijeg gledanja na stvari koje su tako važne za umetnost. A nema ni odgovornosti prema sebi i prema odlukama koje donosimo. Odlično obrazovanje i kritičko promišljanje pružaju mogućnost mladim ljudima da se izdignu iz začaranog kruga mediokritetstva. To jeste najvažnija alatka koju nose u posve neizvesnu budućnost. U slučaju mladih umetnika/umetnica, kritički (a ne konzumeristički) odnos prema stvaralaštvu donosi individualizaciju, prepoznatljivost i mogućnost razvoja.

Često kao polaznu tačku za svoja umetnička istraživanja uzimate dela iz klasične književnosti i filozofije. Da li to znači da Vas savremena umetnička i mislilačka produkcija manje poziva na dijalog?

Naprotiv! To što prečesto citiram Dantea, koji svojom kritikom društva ostaje uvek savremen, ne znači da i među savremenicima „nemam sagovornike” za istraživanja. Čitam raznoliku literaturu – od hermetike do stripova; slušam sve – od klasične muzike, preko džeza, roka, do eksperimentalne muzike; tako je i sa filmovima i animacijama…. Savremeno umetničko stvaralaštvo je sastavni deo mog istraživanja.

Koji autori Vas trenutno pozivaju na razmišljanje?

Teoretičari poput Šošane Zubof, Malkolma Bula, Mišela Fukoa, Meri Berd i Suzan Bak-Mors; mitolog Džozef Kempbel; književnici i esejisti poput Gora Vidala, Džeka Keruaka, Pola Ostera, Stanislava Vinavera, Danila Kiša, Saše Ilića, Branka Vučićevića, Ticijana Sklavija — mogla bih tako unedogled.

Kada je reč o devetoj umetnosti i vizuelnom izrazu, nezaobilazni su za mene animatori i crtači stripa Vinsor Mekej, zatim Hugo Prat, kao i vizuelni umetnici Vilijam Kentridž, Mark Rotko, Magdalena Abakanovič, Edvard Kinholc, Denis Openhajm, rani radovi Anselma Kifera, kao i celokupan opus Žana Koktoa. Na njih se nadovezuju i mnogi umetnici srednje generacije. Preciznije, cenim one koji u svom radu uživaju i o njemu duboko promišljaju, jer se to u krajnjem ishodu uvek oseti.

Kada je reč o filmu i pozorištu, to su reditelji kao što su Hičkok, Lilijana Kavani, Ištvan Sabo, Elio Petri, Kubrik – posebno njegov film Staze slave – zatim Akira Kurosava, Mihael Haneke, Srdan Golubović, Vlatko Gilić, Robert Vilson i Milo Rau.

Inspirišu me stvaraoci koji hrabro iskoračuju iz zone komfora – oni koji ne podilaze većini, već dosledno preispituju društvene norme.

Šta za Vas znači biti slobodan u stvaralaštvu? Da li se Vaše razumevanje slobode menjalo tokom godina?

Sloboda je kompleksna – konkretna, ali i metafizička. Kad koristim tu reč, uvek joj se obraćam kao svevišnjem biću. U životu biti slobodan znači imati izbor. U stvaralaštvu stičete uslov za slobodu – ako imate izgrađen kritički odnos iz koga možete da stvorite (a potom i izaberete) pravi put, stvarate mogućnost da budete slobodni. Zvuči jednostavno, ali u stvari nije. Svi smo rođeni u (nekom i nekakvom) sistemu. Sistem, prema prirodi stvari, traži potčinjenost. Čak i kada se čini da je liberalan spram svojih subjekata (namerno ne kažem građana) ipak je i dalje sistem, koji prema pojedincu ne pokazuje empatičnost i razumevanje. Naprotiv, na vama je da osvajate slobodu. Sloboda je tema koja traži da se o njoj stalno promišlja i govori još od predškolskog obrazovanja.

Uspeh je možda jedna od najeksploatisanijih reči današnjice. Šta on znači Vama lično, a šta se u savremenoj produkciji umetnosti danas smatra uspehom?

Uspeh je da imate slobodu odlučivanja, a to je neretko uskraćeno u galerijskim sistemima koji traže komercijalnost, atraktivnost, lakoću bezbrižnih i prijemčivih prizora… Retko kada se nađe galerista koji u umetniku ili umetnici vidi samo, ili pre svega, umetnost. Većina galerista gleda lukrativnost „proizvoda”, te se prema stvaraocu najčešće ophode kao prema radniku na proizvodnoj traci. Lukrativni umetnici su slavljeni, takva se umetnost reklamira. Na umetniku je da se sam sa sobom „dogovori” šta želi: proizvodnju ili istraživanje? Za mene nikada nije bilo dileme da li će izbor uvek biti doslednost sebi i istraživanje, bez obzira na to što ona podrazumeva stalni problem izbora, a svaki izbor sa sobom donosi nove nepoznate puteve i nova pitanja. Međutim, u završnici, vi ih birate i u tom izboru učite, stvarate i uživate u delu koje je autentično vaše.

U jednom intervjuu rekli ste da Vam nije toliko bitno šta drugi vide na Vašim slikama, već da „isterate nešto svoje”. Ipak, radove izlažete javno. Da li Vas i na koji način zanima publika? Koliko Vam je važna razmena sa njom?

Publika pomaže egu, ali oni do čijeg mi je mišljenja stalo nisu publika – to su moji prijatelji. Oni su i sagovornici u procesu rada. To je uzak krug ljudi koji su oštri, a opet topli, u odnosu prema meni i mom radu. Pripremanje nove izložbe ili niza slika sa zajedničkom temom nije nikada samo izvedba rada – to je ceo jedan mikrokosmos u kome obitavam tokom stvaranja i u koji „puštam” samo mali broj prijatelja, onih kojima verujem bez rezerve. Ishod rada je posledica bivstvovanja u takvom mikrokosmosu sa onima koji su nerazdvojni deo mog života. Ta razmena mišljenja i emocije jesu od presudnog značaja za mene i moj rad.

Naš obrazovni sistem ne poklanja mnogo pažnje vizuelnoj umetnosti. Koliko publike je uopšte zainteresovano za vizuelnu umetnost i ko tu publiku čini?

Nije problem samo odnos prema vizuelnoj umetnosti – problem je odnos prema kulturi i obrazovanju uopšte. Zato sam na početku intervjua i rekla da živimo u vremenu kakistokratije. Naš obrazovni sistem nije u mogućnosti da razvija likovnu, muzičku, pa ni fizičku kulturu, počevši od predškolskog, pa do višeg obrazovanja. Odluke, pogubne i kratkoročno i dugoročno, donose neuki i nezainteresovani. Ministarstva sa lakoćom ukidaju radna mesta, predmete, programe… gledajući na kulturu i obrazovanje kao na vid nepotrebnog izdvajanja iz budžeta i time hendikepirajući buduće naraštaje. Za razliku od „nas”, „oni” ne postavljaju pitanje: šta je budućnost ove nacije? Kultura, tj. umetnost, nije hobi jednog „otuđenog” dela društva, nego glavna žila zdravlja jedne nacije. Publika je ishod takvog obrazovanja i poruka koje mu se šalju od strane vlasti. Srećom, one ne dopiru do svih i još postoje neposlušni i „otuđeni” koji obilaze galerije, čitaju knjige, idu u pozorišta i bioskope, idu na koncerte… Naprosto, osećaju da im je susret sa umetnošću neophodan da bi se osećali bolje.

Čini se da je, naročito za mlade umetnike i umetnice, gotovo nemoguće da učine svoj rad vidljivim ukoliko on nije prisutan i u digitalnom prostoru. Kako gledate na predstavljanje umetnosti na društvenim mrežama? Da li se i po čemu ono razlikuje od predstavljanja u fizičkom javnom prostoru?

Društvene mreže su odlična platforma za promovisanje (svoje) umetnosti. Vidljivost jeste velika, ali su još veći problemi sa autorskim pravima i novim alatima, kao što je veštačka inteligencija, zbog koje umetnost biva degradirana na nivo mnoštva i eksploatisana na razne načine. Prava stvaraoca umetničkih dela su gotovo nikakva u digitalnom prostoru, a umetnik nije zaštićen od zloupotreba svog dela. Nadam se da će zakonska regulativa što pre uspeti da stane na put uzurpaciji autorskih prava i shvatanju da šta je u „javnom” tj. digitalnom prostoru pripada svima i da sa tim svako može da radi šta hoće.

Da li smatrate da prezasićenost digitalnim formatima dovodi do vraćanja klasičnim umetničkim formama, koje se istovremeno mogu posmatrati i kao jedna vrsta nasušnog luksuza u trenutku koji insistira na brzini produkcije? Kako o tome razgovarate sa svojim studentima?

Najbitnije je razumeti šta je umetnost. Prečesto, upravo zbog te prezasićenosti, čisti efekti i egzibicionizam budu proglašeni umetnošću. To je ta „proizvodna traka” o kojoj sam govorila, zbog koje brzina izvedbe, trenutna pažnja i zainteresovanost koju nešto izazove postanu merilo vrednosti „dela” koje posmatramo. Ukratko, to vam je kao piramidalna šema, jedno vreme donosi novac onima na vrhu, možda se u toj piramidi posreći još nekom, ali u završnici takav pristup se neminovno sam urušava. Pogledajte sadašnju galerijsku situaciju u glavnim izlagačkim centrima – otpuštaju se i kustosi i umetnici. Naprosto, carevo novo odelo se izlizalo, pohabalo i ogolilo sve koji su mu se divili. Biti privržen sebi, a ne trendovima, jedini je put da opstanete. To znači i da ste najveći kritičar sopstvenog rada, da ste odličan majstor svog zanata, i da neumorno istražujete stvaralaštvo drugih.

Vaši radovi se s pravom čitaju kroz prizmu aktivizma. Da li nekada medije u kojima stvarate, u tom kontekstu, doživljavate kao limitirajuće? I da li Vam je to uopšte važno?

Ne, naprotiv! Medij u kome stvaram oformio me je kao stvaraoca. I obrnuto, ja sam svojim sistemom promišljanja oformila način prenošenja određenih ideja na platno. S vremenom, istom tehnikom ulja na platnu, počela sam da stvaram stop motion animaciju. Ona je otvorila nova polja istraživanja – radom na animaciji nastala je grafička novela, a grafička novela je opet dovela do razvoja slike… Sve je jako uzbudljivo u takvom mikrokosmosu.

Kako danas vidite ulogu umetnika? Da li umetnik ima puno pravo na eskapizam ili bi trebalo da oseća odgovornost da kroz svoj rad ukazuje na anomalije društva?

Sve je eskapizam, čak i kada se svojim stvaralaštvom ukazuje na anomalije društva, jer time što radite na toj temi otvarate mogućnost da se oslobodite težine svakodnevice. Zvuči paradoksalno, ali to jeste vid oduška. Za kraj, ono u šta verujem: Ostanite verni sebi i radite one stvari koje vas mentalno zavode i teraju da pomerate sopstvene granice.