Glas kao lični izraz

Ako ste je ikada čuli kako peva, verovatno nikada to nećete zaboraviti. Ako ste je ikada videli kako glumi, ni to vam neće lako nestati iz memorije. Intenzitet s kojim radi sve čega se dohvati, ostaje sa vama.

Izgleda da je Ana Sofrenović jedna od onih osoba sa kojima u početku razgovarate pomalo oprezno, jer je gotovo fizički evidentno da jednovremeno sa svojim prvim odgovorima ogromnom brzinom analizira sagovornika, sadržaj razgovora, okruženje i svoje reči, procesira podatke, donosi odluke i postupa u skladu sa njima. Jednom kada dovrši ovu analizu, međutim, sa istom energijom fokusira se na davanje direktnih, preciznih i sveobuhvatnih odgovora, samo da bi, sa velikim osećajem za pravi trenutak, preuzela inicijativu i sama počela da pokreće teme koje smatra važnim. Ko u tom trenutku ne prepozna dobru priliku da se povuče i prepusti je njenoj opipljivoj, intenzivnoj posvećenosti trenutku i onome što radi, napraviće veliku grešku.

WS: U scenskom nastupu postoji trenutak kada onaj ko nastupa vodi misli i osećanja svake osobe u sali. Da li se taj osećaj promenio u odnosu na vreme kada si počinjala da glumiš i pevaš pred publikom?

Prošla sam kroz razne faze, ali sam uvek osećala da kroz muziku mnogo više govorim nego kroz glumu. Postojanje lika koji glumim je samo segment vece slike, deo mozaika. U muzici je vrsta odgovornosti mnogo drugačija. Ona komunicira na način koji govor i jezik vrlo teško postižu. Zato mi je obraćanje ljudima kroz muziku, izlazak pred njih i to što imaš da saopstiš i doživis kroz nju, uvek bilo daleko intenzivnije u odnosu na glumu. Muzika je, u stvari, moj sustinski izraz. Ono što se promenilo, jeste to da je u ulogama koje igram sve manje lika, a sve više mene kao osobe. Mislim da se ta velika promena u meni vidi i verujem da ona dolazi iz mog odnosa prema onome što smatram svojim pravim izrazom – muzike.

WS: Teško mi je da se oslobodim predstave o tebi, unapred izgradene na osnovu utiska koji su na mene ostavili tvoji nastupi. Da li se i inače srećes sa ljudima koji u privatnom kontaktu imaju unapred formirane stavove o tebi na osnovu tvog rada?

Da, ljudi stvaraju premise o meni, naročito na osnovu muzike, jer to je jak utisak. Meni je važno to što u mojoj muzici postoji mnogo glume, mnogo monologa, pricanja priče… Za mene ni jedna pesma nije pitanje tehnike, recimo, kako ću da otpevam neki ton. Uvek pesme tretiram monoloski, ali – kroz muziku. Reči pesama mi zaista poslednje dodu na red. To ostavlja snažne impresije koje ostaju s ljudima.

WS: Moram da te pitam o Meredit Monk, koja vazi za jednu od najzahtevnijih savremenih kompozitorki i čiju je uzbudljivu muziku teško definisati. Pevala si njenu muziku u „Karnegi holu“, a spremala si se nedelju dana. Morala si biti veoma motivisana da izdržis takav pritisak?

Šest ili sedam godina pre „Karnegi hola“ fascinirala sam se njenom muzikom. Sa njom sam otkrila potpuno novi svet korišćenja glasa, a do tada sam malo znala o nečemu što nije pevanje kakvo mi poznajemo. Sad, moj glas je metamorfozičan i čudni likovi žive u njemu, ali nikad svi ti zvuci koje mogu da proizvedem nisu imali prostor, čitav jedan deo mog vokalnog vokabulara nije imao mesto na kojem može da se izrazi. Kasnije, 2005. godine, našla sam na Internetu njen sajt i videla da ona drži radionice u svom stanu u Njujorku i poželela da budem na jednoj. Radionicu su držali njeni saradnici, ali ja sam na Internetu našla da dva dana pre početka, u nekom budističkom hramu negde u šumi u državi Njujork, ona drži neki „svoj dan“. Kažem: „Ja to moram da vidim,“ i odem tri dana pre zvanične radionice. Prvi put u Americi, prvi put u Njujorku, sedam u autobus i idem van grada. Stižem u hram gde ona drži fanstastičan jedan dan tokom kojeg tačno shvatam šta me ponukalo da dođem i koliko je tačno i dobro što sam se tu našla. Naravno, dva dana posle toga idem na radionice sa njenim saradnicima. Sad, to nisu velike radionice, možda deset ili petnaest ljudi dođe i radi na toj muzici u stanu u kojem ona spava, živi, stvara svoju muziku, proba svoje komade… Nešto fantastično. Ja sam htela da uđem tu i da upoznam njen život i da vidim šta je život kompozitora, život vokaliste takve vrste, da naučim kako da razmisljam. To što je ona otkrila, po meni je jedan od najzdravijih pristupa glasu, pristup kroz koji ti zaista pronalaziš svoj ton, svoj zvuk, svoje ostvarivanje kroz njega i svoju objavu svetu ko si zapravo. I to na jedan toliko dubok i intenzivan način da ne traži ni objašnjavanje. Na radionici, prosto je tako, na nekom stolu, stajala je gomilica brošura i aplikacija za „Karnegi hol“ i meni to oni tutnu u ruke. Pitam: „Šta je ovo?“, a oni kažu: „Uzmi jednu brošuru i popuni to“. Naravno, odabrana sam kasnije po audiciji, ali aplicirala sam tako, uzgred, ha, ha… Za godinu dana sam se našla na listi ljudi iz celog sveta, odabranih da izvode njenu muziku. To je bio stvarno intenzivan rad od sedam dana koji ne znam uopšte s čime mogu da uporedim. Fenomenalno je što je ona uopste pristala na izvedbu u kojoj ne učestvuje, jer ona kaže: „Ja mislim da devedeset posto moje muzike odlazi sa mnom“. To je strašna stvar, ali samo ona zna iz kojeg stanja, iz koje svesti sve to izlazi i strašno je teško preneti i jako teško notirati njenu muziku.

WS: Kako je Meredit reagovala na tvoj nastup?

Pa, ona mi je rekla: „Ti luda ženo“, ha, ha… Potpuno joj se dopalo gde sam se ja vijala kroz tu muziku i veoma joj se dopao taj intenzitet. Bila je puna hvale za mene, osetila je neku snagu u tom glasu. Znam da je i tokom probe stalno govorila kako imam neverovatan glas i da se u njemu svašta krije.

WS: Takve stvari umeju da promene čovekov život, da otvore nove puteve i uliju samopouzdanje da se njima zaista i krene.

Sigurno. Ona je bila prelomna tačka. Na kraju krajeva, kruna svega toga je da sam posle „Karnegi hola“ bila neka vrsta medijatora između Bemusa i Meredit i uspela da je dovedem u Beograd, što mi je jako drago. Ona je odigrala predstavu koja je njen najnoviji rad, pre toga je jednom gostovala i na BITEF-u, ali moja je želja da dođe sa koncertom svoje muzike i mislim da bi to bilo dragoceno ovom gradu. Jer, to je fascinantan doživljaj koji je i presek svega što je ona radila prethodnih 40 godina. Posle „Karnegija“, Biljana Zdravković, koja je na celu Jugokoncerta, pozove me i kaže: „Ako želis da uradiš autorsku predstavu, ili nešto drugo, imaš potpuno odrešene ruke“. Za nekoga ko nije reditelj ili kompozitor, koga je neko prosto prepoznao da je nešto „napipao“ u tome što radi, to je stvarno velika stvar. Jer, kada sam pričala sa ljudima u Njujorku, pitali su me da li me interesuje da budem u trupi koja radi sa Meredit. Rekla sam: „Mislim da ne“. Ja bih volela još nekoliko puta da izvedem njenu muziku i da držim neke koncerte i da o tome i razgovaramo, ali da budem deo trupe, ne. Mislim da me ona bacila na moj sopstveni put i da ja sada treba da ga predem. Zato mi je strašno važno to što mi je Jugokoncert ponudio.

WS: Ti imaš pomešano nasleđe, napola si Britanka, napola Srpkinja. Ljudi sa takvim poreklom uglavnom po rođenju dobijaju vrstu distance prema obe, ili prema svim kulturama, za kakvu je drugima potrebno mnogo zrelosti i iskustva. Da li je i sa tobom takav slučaj?

Kako da ne. Mislim da me to određuje u onom što radim i da mi beskrajno pomaže. To je pozicija koja nije jednostavna, ali mislim da sam naučila da se sa njom nosim. Meni je najosetljiviji deo te pozicije pitanje: „Gde pripadas“? Ali ne u nacionalnom smislu, već u smislu određenja najsuštastvenijeg unutarnjeg korena. Moj odgovor na to pitanje je da ja zapravo pripadam svuda i to se meni strašno dopada. Na koje god mesto da dođem, ja se jako brzo adaptiram. Sa koliko god različitim ljudima da sedim, uvek ću naći sa njima neku sponu i mislim da je moje poreklo kumovalo tome. U detinjstvu sam živela u prilično paralelnom svetu i učila se dijametralno suprotnim krajnostima. Od mog vaspitanja, do onoga što mi se desi u školi, što su potpuno dva antipoda. Nosiš sa sobom vaspitanje da uvek pazis na druge, da se izvinjavaš, u školu u kojoj vladaju sasvim druga pravila i u kojoj to nije uvek dobro prolazilo i u kojoj, ako želis da si na dobroj poziciji i da te ne ugrožavaju, moraš da pokažeš snagu. I nekad i ne treba da se izvinjavaš. Tako da je to bio strašan sukob Britanaca koji se izvine i kad ih neko zgazi i življenja ovde, koje te naginje i gura da se izboriš i pokažeš zube kad je potrebno. Cela stvar je mnogo grublja ovde, mnogo intenzivnija. Tako da sam ja tu kao mala vrlo bolno naučila neke lekcije, ali sam ih naučila i shvatila sam da ni jednom ni drugom nasleđu ne treba da dozvolim da bude moj pečat. Moj pečat je ono do čega ću ja doći i to što ću promisliti o onom kroz šta sam prošla.

WS: Tvoja generacija se upravo u trenutku kada je došla do uzrasta u kom je trebalo da primeni planove iz mladosti našla u situaciji u kojoj su jedna po jedna životna mogućnost nestajale. Da li te je uspeh koji si brzo i prilično autoritativno postigla u glumi i muzici i to što si imala i opciju Britanije u životu, barem malo zaštitio od toga što se desilo?

Mislim da me devedesetih spasio rad, a ne Britanija, jer sam tamo otišla tek posle bombardovanja. Zaštitilo me je to što sam se fokusirala na rad, koji mi je dao mesto postojanja na kojem nisam bila slepa, nisam htela da zatvaram oči, ali sam imala prostor da procesuiram ono kroz šta smo prošli u realnosti i da vajam drugu realnost u kojoj se nudi drugo rešenje za stvari koje su izgledale vrlo beznadežno.

WS: Da li je stvar činilo komplikovanijom to što je Velika Britanija učestvovala u ni malo lepim stvvarima koje su se ovde dešavale? Da li si tamo unapred imala drugačiji tretman zbog zemlje z koje dolaziš?

Bila sam strašno besna na Englesku u tom trenutku i kad sam negde na pola bombardovanja rešila da izađem iz zemlje sa Ivom, razmišljala sam o Mađarskoj, Grčkoj… Prošto sam odbijala da idem u Englesku. Ali, dve su stvari prevagnule da ipak odem tamo. Prvo su tu bile moja majka i čitava grupa žena, Irkinja, Škotlanđanki i Engleskinja koje žive u Beogradu i koje apsolutno namerno nisu mrdnule iz njega, iako su sve imale gde da odu, ali nisu želele. Imale su neku vrstu inata, revolta i ljutnje spram sopstvenih zemalja. E sad, kad sam videla da je Engleska zemlja koja mene sa malom bebom može najbolje da smesti jer tamo imam svoje ljude i familiju, ipak sam otišla. Kad sam stigla, nisam znala ni koliko će to da traje, kako da zaradim novac, šta ću da radim – tu sam sa bebom… I ja se javim nečemu što je sjajna fora u Engleskoj i zove se „biro za savetovanje gradana“ i bavi se tumačenjem sistema građanima, po bilo kojem pitanju – za socijalnu pomoć, za edukaciju, za bilo šta – oni imaju gde da odu, zakažu sastanak, spreme spisak pitanja i oni ih sistemski upute gde da idu, sta da rade, koje formulare da popune i kako… Mislim da bi ljudi to ovde zlatom plaćali. I ja pozovem telefonom jedan takav centar u jednom malom gradiću i javlja mi se žena koja sedi na recepciji i koja treba da me poveže sa nekim ko se bavi onim što je meni potrebno. Ja joj ispričam sve o svojoj situaciji i ona kaže: „Pa gde je vaš suprug“? Kažem da je ostao tamo i da ne može da izađe, a ona: „Pa jel’ on dobro? Kako je on? Kad ste se čuli sa njim“. Ja prvo u šoku potpunom! Žena na recepciji! Znači ona mi neće pomoći, to nije njen posao, ali nju – interesuje. E tog trenutka sam potpuno izgubila tu vrstu potpune reovoltiranosti i besa. Znači – ljudi postoje. Jednostavno sam izgubila opsti bes prema naciji koji sam tada osećala, iako sam inače protiv takvih generalizacija. To je za mene bilo vrlo važno i vratilo mi veru da stvari ipak mogu ispasti dobro.

WS: Moram prosto da pitam za film „Legionar“ u kojem si glumila i za Žan Klod Van Dama. Taj film je imao veoma čudnu sudbinu, otišao je pravo na DVD i kablovsku TV umesto u bioskope. Zašto se to desilo?

Pa nije dobar film, za početak. U tom trenutku svima je izgledalo kako je fantastično da ja radim takvu produkciju. Provela sam tri nedelje u Tandziru u Maroku, u najelitnijem hotelu, sa neverovatnim ljudima iz produkcije, koji su svetska elita. Oni su prvi razlog zašto sam se u to upustila. Kostimografiju je radio čovek koji je pre toga radio sa Skorseseom. Tu je bila Felinijeva frizerka koja ima sedamdeset godina i koja je potpuno čudesna. Producent koji je radio „Rt straha“. Direktor fotografije je to bio i Kjubriku. Pa onda i Stiven Berkof… Da apstrakujemo Van Dama, naravno, koji tu bode oči. Najsmešnije u celoj priči je to što sam ja dobila agenta u Londonu u ponedeljak, film mi je ponuđen u petak, a ja sam ga dobila do srede. I sad ajd’ reci: „Necu“.

WS: Kako je prošlo snimanje sa svim tim važnim ljudima?

U stvari sam se užasno mučila. Pre svega zato što sam sa sobom imala problem što je to on, Van Dam, što ja sebe vidim potpuno drugačije. Mislila sam da će mi taj sklop ljudi pomoći da se osećam bolje, ali to nije uspelo. Tako da sam ja bila u takvom otporu sve vreme… Strašno sam se svađala sa rediteljem, bila sam groooozna, borila sam se protiv tog idiotskog teksta i sve sam radila protiv cele stvari što sam mogla, a pri tom su me oni fenomenalno primili i bili oduševljeni mnome, pričali sa mnom. A meni samo cela stvar zbog koje smo se okupili nikako nije pila vodu. To mi je bila velika škola za tu vrstu kompromisa koji napravis zbog neke velike stvari u koju poveruješ, ali moraš da izabereš koja je to stvar. Taj film meni realno zapravo ništa nije doneo. Šta taj film radi za mene? Apsolutno ništa. Naravno da nije pomoglo što je on otišao na DVD, jer da je tamo bila premijera i da sam ja otišla na nju, to bi bilo nešto drugo. Ali to mu nije bila sudbina i ja sam to videla i na samom snimanju. Atmosfera je bila vrlo nategnuta i svi su bili veoma napeti. Rad je imao i fenomenalnih momenata, fantastične razgovore sa svim tim ljudima i naravno, taj drugi plan koji glasi: „Šta cu ja ovde“? Ja tu sebe ne vidim.

WS: Ti imaš dvoje dece. Da li ti se čini da nisi dovoljno s njima, ili da ne radiš svoj posao kako bi trebalo, a najčešće oboje?

Samo ljudi koji su u tome znaju kako to izgleda, pogotovo što Dragan (Micanović, Anin muž, takođe glumac) i ja nemamo posao koji možeš da ostaviš u nekoj kancelariji kad zatreba i vratiš mu se ujutro. Posebno što ja, iako sam završila neku školu za svoj posao, potpisujem ugovore i dobijam za to novac, svoj posao imam u sebi kao potrebu, to je način života i stvar koja me nkad ne napušta. Ja kažem da mi je posao najrazmaženije dete, ha, ha… A malecke su u odnosu na posao mnogo manje zahtevne. Ali naravno, male traze vreme za sebe i to je sad već neverovatna organizacija i mislim da sam postala doktor kombinatorike ne bi li to sve izvukla. To traži konstantnu koncentraciju koja ume vrlo da umori ponekad, pogotovu kad postavim neku organizaciju u kojoj užasno puno stvari naslažem, pa jedna stvar kad ode to je domino efekat… Konstantna tenzija. Baš sam o tome puno sa Meredit pričala. Postavila sam joj večito pitanje: „Da li je moguće biti umetnik i biti u priči sa porodicom, a biti ozbiljan i u jednom i u drugom“. Ona kaže: „Draga, svako nađe odgovor za sebe“. Tako da pravila nema, naravno da je teže ovo drugo, ali ja verujem da je moguće. Ipak, što sam starija, to više shvatam koliko to mentalnog žongliranja zahteva. Kad ti dobiješ dobru ideju i hoćeš da ideš da je zabeležiš, da nešto uradiš s njom jer će da ti otperja, a dva deteta te vuku svako na svoju stranu da daš bombonu, spremis ručak… Ili neko zove telefonom i ti znaš da je to važno za posao, ali ne možeš da odgovoriš… To su stvari sa kojima živiš svaki dan.

Volim da pijem crveno vino u posebnim prilikama. Nisam veliki ljubitelj alkohola, ali vino je jedino piće koje zaista uživam da pijem. Dosta dugo nisam volela bela vina dok nisam u Marseju, u jednom ribljem restoranu probala jedno belo vino koje je imalo nezaboravan ukus. Dugo sam volela pinot noir, a u Engleskoj, koja je veliki poštovalac vina i gde je časa vina uz večeru postala tradicija maltene koliko i čaj u pet, probala sam čileansko vino i postala potpuni obožavalac vina koja dolaze iz Južne Amerike, pogotovu Čilea. Takođe, i u Buenos Airesu pila sam neka neverovatna crvena argentinska vina. Vina pijem uz sve vrste hrane i ne volim kad su preterano suva, već kad imaju topao i pun ukus. Slatka vina skoro nikad ne pijem.