Buntovni šarm britkih reči

„Egzistenciji je nametnuto mnošto irealnih projekcija čija šarolikost zaklanja neshvatljivu jednostavnost života“, napisao je Svetislav Basara, jedan je od naših najcenjenijih i najplodnijih književnika. Objavio je preko četrdeset knjiga; romana, pripovedaka, drama, eseja… Dobitnik je najvećih ovdašnjih nagrada, a njegov roman Fama o biciklistima smatra se i jednim od najboljih izdatih u devetoj deceniji proteklog veka; čak i proročkim, pa i suštinskom supstancom onog što književni znalci zovu Basarin rukopis, a posle koga, ili bolje reći zahavaljujući kome, kako kažu, srpska književnost više nije ista.

Knjige su mu prevođene na engleski, francuski, nemački, mađarski, italijanski i druge jezike, drame igrane na raznim pozorišnim scenama a njegova plodna publicistička aktivnost mogla bi da bude tema za sebe. I to duga a vrlo interesantna.

Slovi za buntovnika snažnog temperamenta, pogotovo u mladosti koju je, između ostalog, proživeo manje ili više u maniru Bukovskog, i uz avangardu, pank, pomalo bavljenje muzikom…da bi se, potom, obreo u u samom vrhu književnog establišmenta.

No, kada bi u nekoliko reči trebalo opisati kosmos zvani Svetislav Basara, bilo bi to: dubokoumnost, visprenost, duhovitost, beskompromisnost, čudesna darovitost, potpuna predanost radu uz simpatično paradiranje lenjošću, specifičan a izuzetan šarm…

Ili: neodoljivi cinik, mrgud koji i slavi i brani i ljude i život.

Razgovor za magazin Wine Style podrazumevao je da mu se malo uleti u vremenski šesnaesterac, da se – u njegovoj Beškoj gde živi i radi – malo odvoji od omiljenog mu čitanja, nasušnog pisanja, sitnica i krupnica od kojih su mu sazdani ovozemaljski dani… No, zbilo se.

I, od čega bismo krenuli ako ne od vina, a potom zaplovili u svet knjiga i sagledavanja raznih fenomena. I u svet sećanja, naravno. Duhovitost se podrazumeva. Jer, tamo gde je Basara, tu se život divno smeje.

WS: Volite li vino? Pijete li ga?

Možda je bolje umesto „volim“ reći „cenim“, ali – da: poslednjih godina volim da pijem samo vino. Pre nisam umeo da ga pijem, pa sam umesto vina pio tradicionalna slovensko-germanska nasilnička pića, rakiju i pivo. Vino se, naime, ne pije da bismo se napijali, nego da bismo se treznili, a da bi se to spoznalo potrebno je dosta vremena.

WS: Koje? Kakvo?

Samo crveno. Budući da veći deo godine provodim u vinskom Sremu, solidna crvena vina su mi nadohvat ruke. I domaća i flaširana.

WS: Postoji li neka situacija u Vašem životu u kojoj je vino imalo posebnu, ili recimo zanimljivu ulogu?

Dok je bilo zanimljivosti vrednih pomena, vino, kako rekoh, nisam pio. Sad je najzanimljivije to što kad god ga pijem uflekam ili stolnjak ili košulju. Ipak, moglo bi biti zanimljivo da mi je tajnu pijenja vina otkrio Lordan Zafranović, koji se, budući da je Dalmatinac, razume u te stvari. Vino, rekao mi je Lordan jednom zgodom u Rovinju, ne treba piti onako kako to mi, kontinentalci-amateri, radimo – u malim gutljajima, srkućući, presmačući ga, mirišući, „proveravajući“ viskoznost, razgledajući ga sa svih strana, ukratko – praveći predstavu od tako jednostavnog čina. Takvi rituali vode pravo u pijanstvo, a za to treba piti rakiju. „Vino se pije odsečno“, rekao je Lordan. Otprilike jedan decilitar iz dva gutljaja. Pa se onda napravi pauza, pa ponovo decilitar iz dva gutljaja. Kad se tako pije – vino samo odredi meru koliko ga treba popiti. Nije mi to zvučalo logično, ali se, kad sam probao, pokazalo da jeste. Sada pijem tako i vino me zaustavi kod otrpilike šestog decilitra, maksimum jedne boce. I to u odličnom raspoloženju. Bez ikakve glavobolje ujutru.

WS: Bela Hamvaš je rekao: „Kad sve propadne ostaće Bog i vino“. A šta Vi kažete?

Ne idem tako daleko kao Hamvaš, ali ima tu jedna interesantna stvar koju je primetio Žak Lakarijer, inače vrstan poznavalac vina. Kako vreme prolazi, kaže Lakarijer, doslovno sve propada, sve gubi na kvalitetu, uključujući i ljudske jezike, samo su vina iz godine u godinu sve bolja. To je tačno. Čak se i u Srbiji – u kojoj su se do pre trideset godina (na sopstvenu odgovornost) mogli popiti isključivo bućkuriši tipa Banatskog rizlinga, Jagodinske ružice, Carice Milice i Fruškogorskog bisera, odnedavno proizvode, u promet stavljaju i piju sasvim dobra vina. Ipak mislim da ne treba praviti filozofiju od vina. Treba ga piti kao što to Mediteranci čine, kao što dišu – ne primećujući da piju. Ne treba praviti idole i rezane likove ni od vina.

WS: Možemo li reći da je Vaš svet, odnosno njegov veći deo, literatura? I koje su sličnosti ili razlike između vina i literature?

Veze između vina i literature su toliko jake, tako mnogostruke da je besmisleno dodavati nešto korpusu vinsko-literarne literature. Vino često može da posluži kao „okidač za inspiraciju“, kao nežni razbijač raznoraznih inhibicija, ali nije dobro kad postane inspiracija. Tada dobijamo bećarce.

WS: Objavili ste preko četrdeset knjiga, i kada pogledate na njih i osvrnete se iza sebe – na godine koje su minule i sve što su donele i odnele – koji je osnovni osećaj, ključni utisak?

Osnovni utisak je da bi mi, da nisam napisao te knjige, život bio mnogo dosadniji nego što je bio, i ovako je često bio dosadan uprkos tome što sam poprilično pisao. Neke stvari se ne mogu izbeći, jedna od njih je takozvani otium vitae.

WS: Slovite za vrlo temperamentnog čoveka. Jeste li i kao dete bili nestašni?

Bio sam nestašan takoreći do juče, a kamoli u detinjstvu.

WS: U romanu Dugovečnost pominjete tetku, koja je kako kažete bila „bengalski tigar“?

Moja tetka! Eto jedne od osoba koje su bitno uticale na moj život. Izvan romana ona nije bila „bengalski tigar“, naprotiv, bila je vrlo blaga, ali je bila žena koja je – uprkos vrlo teškom životu uvek znala šta hoće, što je za mene, koji ni sada najčešće ne znam šta hoću (a ni šta neću) bilo krajnje fascinantno. Toliko je snažno uticala na mene da sam davnih godina u detinjstvu  počeo da vezem. Ko zna dokle bih dogurao – možda i do Vilerovih goblena (tetka je u mladosti izvezla „Tajnu večeru“), da mi tetka nije skrenula pažnju da to dečaci ne treba da rade. Naravno da sam je poslušao. To mi je kasnije dobrodošlo, kada sam počeo da izlazim, da pijem i ostajem do kasno u noć, jer sam na tetkina prebacivanja odgovarao da sam bio krenuo dobrim putem – nisam li sedeo kući i vezao – a da sada radim ono što svi dečaci rade.

WS: U istoj toj knjizi, u kojoj patriota Maslać i njegov antipod Nastasijević viviseciraju našu prošlost i našu sadašnjost, pišete i o Andriću, Krleži… Koji pisci, koje knjige su na Vas uticale?

To je spisak za koji ne bi bio dovoljan prostor celog ovog magazina, a istovremeno i najmučnije pitanje koje jednom piscu može biti postavljeno, a koje vi, novinari, ne propuštate da postavite. Sve što sam pročitao je i te kako uticalo na mene, ne samo dobre nego i loše i dosadne knjige. Vredi ipak pomenuti da sam počeo da pišem prozu, pre toga sam pisao neke pesmuljke, nakon što sam pročitao Markesovih Sto godina samoće, po meni najbolji roman XX veka, prema svim parametrima.  

WS: A Don Kihot? Ponekad ga, na primer u novinskim tekstovima, koristite kao paradigmu…

I Don Kihot, naravno. Prvi put sam ga pročitao jako davno, drugi put sam ga čitao pre nekih sedam-osam godina i nije ostavio onako snažan utisak kao prvi put, ali tu krivica nije do Servantesa, nego do mene, a delimično i do celog sveta.

WS: Kada ste se zapravo osvestili da je pisanje Vaša sudbina?

Kada je već bilo kasno. Tamo negde, oko tridesete godine. U početku sam mislio malo ću pisati, ponešto objaviti, pa ću posle, kad smislim šta ću, raditi nešto drugo. Ali rekoh već – ja ni sada ne znam baš najbolje šta hoću, treba zamisliti koliko nisam znao pre trideset pet godina. Pošteno govoreći – nisam više imao kud. Kad ne znaš šta hoćeš, onda je nabolje da o tome pišeš, pa šta ti Bog da. Ispalo je da mi nije malo dao, a da sam hteo manje, dao bi i više.

WS: Mnogi u Vaše najbolje knjige ubrajaju Famu o biciklistima. Kaže se i da je priča o velikoj ludnici, o čemu ste između ostalog u toj knjizi pisali, bila proročka. Jeste li slutili da će ona biti proročka i postati jedan od Vaših trajnih pečata?

„Fama…“ jeste nastala kao parodija manije proročanstava, feljtona o masonima i teorija zavere kojom je, kao pred neku nesreću, Srbija bila obuzeta sredinom osmadesetih, ali mi nije bilo ni na kraj pameti da bilo šta proričem. Ovakva kakva je „Fama…“ zapravo bila je samo građa za neku „ambiciozniju“ i „ozbiljniju“ „Famu“ koju na sreću, zbog stiske sa vremenom, nisam napisao. Bila bi to predebela, predosadna knjiga. Ovakva kakva je, i dan-danas se preštampava i čita. Ove godine će napuniti tridesetu.

WS: Nije lako izdvojiti tek nekoliko naslova iz Vašeg bogatog opusa. No, pomenimo Mongolski bedeker. Književni znalci ga svrstavaju u velika dela, temeljna za „basarijanski rukopis“ posle kog „srpska književnost više nije ista“. Koja je Vaša prva asocijacija na pomen tog naslova? Gde su danas „moćnici“ sa tih stranica?

Tamo su gde im je i mesto, iako misle da im je mesto na nekom boljem mestu.

WS: Za svoje knjige Looney Tunes i Sveta mast rekli ste da su „manično-paranoične istorije srpske književnosti“. Šta se sa srpskom književnošću dešava u ovo vreme, odnosno šta se dešavalo od kada ste objavili ta dva naslova?

Šta se tačno dešava u srpskoj književnosti ne znam najbolje. Jer je srpska književnost, kao i Srbija, u velikoj konfuziji. Produkcija je sa jedne strane ogromna, nikada se više knjiga nije štampalo (i neka je tako), a sa druge strane se broj dobrih romana i zbirki pripovedaka ne povećava, poeziju bolje i ne pominjati.

WS: U jednom od svojih novijih dela, Anđeo atentata – objavljenom 2015, odnosno godinu dana nakon stogodišnjice Prvog svetskog rata „približili“ ste nam Franca Ferdinanda na poseban način. Kroz njegovo obraćanje sa onog sveta dali ste zapravo sliku o nama danas i ovde, pa i o autentičnim ličnostima koje su obeležile istoriju. A gde smo danas, sto godina nakon Prvog svetskog rata? Šta danas kaže gospodin Ferdinand, a šta Gavrilo Princip?

Ideju da napišem Anđela atentata, mada ne pod tim imenom, dobio sam jako davno, nakon čitanja Benjaminovog eseja o Kleovoj slici Anđeo istorije. Trebale su mi godine, dosta vremena i mnogo čitanja da bih se koliko-toliko osposobio da napišem roman koji će noviju istoriju sagledati kao jednu jedinu katastrofu, kao što je sagledava vrhovni Serafim, samo unutar granica skromnih ljudskih mogućnosti. A gde smo danas? Ako bismo gledali Serafimovim očima, videli bismo da se nikuda nismo pomakli, ratovi, lomovi, bune… sve što se nama ovde čini kao pomicanje, u stvari to nije. To je metež na seoskoj pijaci.

WS: Prošle godine objavili ste Novu srpsku trilogiju, koja obuhvata Vaša tri ranije objavljena romana: Uspon i pad Parkinsonove bolesti, za koji ste dobili NIN-ovu nagradu,  Dnevnik Marte Koen i Početak bune na dahije. Šta Vas je motivisalo da ih objedinite pod tim naslovom, koji aludira na čuveno delo Stevana Jakovljevića? Nisu li istorijski cunamiji ti koji ih spajaju?

Kao i u slučaju „Fame“, u pitanju je parodija. Besprekorno tačna. Unutar korica knjige se zaista nalaze tri srpska romana.

WS: Mnogi Vaši likovi i mnoge knjige manje ili više bave se istorijom, neretko čak kao opsesijom. Često se može čuti i da na ovim prostorima patimo od viška istorije, pa šta je to što pojedincu može da drži glavu iznad vode u istorijskom vrtlogu? Ili, gde je granica između borbe za opstanak i pada ispod crte morala?

Pogrešan utisak da patimo od viška istorije dobijamo zbog viška praznih priča o istoriji. U stvarnosti, mi patimo od manjka istorije, ali i od nečeg mnogo goreg – od paničnog straha od istorije, savremenosti uopšte, koja je jedino mesto na kome se može postojati. Zašto je to tako, to je duga priča, ali tako je uglavnom zato što srpskim pseudoelitama odgovara da bude tako.

WS: Mogli bismo stranice da ispišemo nabrajajući Vaše provokativne, markantne izjave, ali izdvojimo jednu; da parafraziramo, rekli ste da je javni diskurs prezasićen erotikom a da istorija zapravo ne pamti doba s manje istinske erotike…

Kakva erotika kad već ujutru, dok kupujete novine i cigare, na trafici ugledate dvadeset pari sisa i međunožja.

WS: Maestralna duhovitost i ironija su jedne od ključnih odlika Vašeg opusa. Duhovitost kao eskapizam ili kao način gledanja na stvari?

Duhovitost nije eskapizam, ona je prvi stepenik na putu ka duhovnosti, u današnje vreme možda i jedini preostali. Tamo gde nema duhovitosti – a u Srbiji je ima sve manje, mada je slično i u ostatku sveta – na scenu ne stupaju ozbiljni ljudi, nego mutikaše, lakrdijaši i lopuže sa maskama ozbiljnosti na licu.

WS: A šta je Vas vodilo, i šta Vas vodi kroz život?

Uglavnom Božje proviđenje, mada se tu često uplitala i moja luda glava, ali je na sreću i ona bila pod kontrolom proviđenja.

WS: Kada bi neki sasvim mlad, darovit i interesantan momak došao kod Vas po savet, poželevši da mu upravo pisanje bude krvotok života, šta biste mu rekli?

Takvim momcima književnost obično nikada ne postane krvotok života. U književnost se srlja, bez raspitivanja, bez planiranja, traženja saveta, pripreme terena i ostalih trica i kučina. Svejedno, ohrabrio bih svakog da nastavi da piše.

WS: Da li se u ovom trenutku stvara nova Basarina knjiga? Negde ste rekli da ste slušali Vagnera dok ste pisali Srce Zemlje, a koju muziku sada slušate?

Ne stvara se trenutno nikakva nova knjiga, što mi je žao jer se najbolje osećam kad pišem. Tako se koncentrišem na duge staze, a kad je čovek koncentrisan, nestaju mnogi problemi.