Iskrenost se ne može kupiti

Ima nešto u tom moru, bilo da je Jadransko, Sredozemno ili neki daleki okean… Lagodnost života na plaži nekako se preliva i u umetnost, pa je i muzika sa svih tih obala uvek posebno melodična i pleni specifičnom ležernošću. Znaju to i vrlo dobro osećaju i ljudi sa ovih prostora, možda baš zato što se dobar deo naše zemlje krije na dnu nekadašnjeg Panonskog mora. Iz te nostalgije verovatno je potekla i posebna sklonost ka autorima sa još uvek bliskog nam Jadrana. A tu je već godinama neprikosnoven Zlatan Stipišić – Džiboni

 

Sve nevolje i godine razdvojenosti nisu uspele da pomute međusobni odnos potrebe, koja lako preraste u ljubav, pogotovo kada se u razmeni dobara nude stvari bez kojih se jednostavno ne može – on publici lepe, tople i lagane pesme, publika njemu strast, obožavanje i masovnu podršku. Ovaj recept sasvim je vidljiv kada je u pitanju najpopularniji hrvatski autor i izvođač, čija je slava i na ovim prostorima rasla iz dana u dan.

 

Bivši hevi-metalac je, osvajajući sve moguće nagrade na pop-festivalima i godišnjim smotrama u matičnoj zemlji, i ovde podizao ugled, a sve je dodatno podgrevano činjenicom da se na „njihove“ nastupe kod „nas“ ni tamo, ni ovde ne gleda tako blagonaklono. Ipak, razum je pobedio, dobro – možda malo i tržišne potrebe, i eto Džibonija prvo u Subotici, zatim i u Novom Sadu, uz neke manje nastupe na privatnim feštama.

Očekivano emotivan i vreo, koncert u Novom Sadu ipak je bio svojevrsno iznenađenje, što zbog vrhunskog profesionalizma pre, tokom i posle koncerta, što zbog ogromne količine emocija isporučenih sa obe strane scenske postavke u vidu primorske luke sa svetionikom. Masovno pevanje i padanje u zanos propratili su sve najveće hitove prilično bogate Džibonijeve diskografije, a činilo se da ni on sam nije bio u drugačijem raspoloženju. Bilo je jasno koliko je jaka veza između Džibonijeve poetike i njegove publike.

 

WS: Da li uvek toliku količinu emocija razmenjujete sa publikom?

Uglavnom je svugde isto, jer ljudi vole moje pesme pre svega zato što prepoznaju svoju bliskost sa njima. Zato je reakcija na mojim koncertima u poslednjih nekoliko godina uvek takva. Ljudi su srećni što smo se našli i što možemo da se ispovedimo jedni drugima, na sasvim drugačiji način od uobičajenog života. Nešto ipak ne možeš da kažeš kolegama na poslu, evo na primer u redakciji, ili u nekom dućanu. Nekad se suptilnost tumači kao slabost, pogotovo u ovim novim modernim vremenima, a na koncertu ljudi imaju pravo da budu senzibilni, suptilni i nežni, i da im niko ne sudi zbog toga što su otvoreni i malo mekši. To je dobra stvar.

WS: Da li imate nostalgiju za prošlim vremenima u muzičkom smislu?

Ne bih rekao, jer sam u ta vremena ja ipak imao samo malu karijeru u grupi Osmi putnik, na šta sam danas jako ponosan, jer smo pre svega bili iskreni. A nema dućana gde možeš da kupiš iskrenost. Možeš da kupiš novu klavijaturu, pa da imaš dobar saund, postoje dućani po Londonu u kojima možeš da kupiš najskuplji lajt-šou, ali nigde ne možeš da kupiš iskrenost. Taj moj bend je bio takav, nismo znali da sviramo, ja sam bio nebrušen kao pevač i nismo znali ko nam glavu nosi, kako se kaže, ali smo bili iskreni. Zato mislim da ako kod nekoga postoji nostalgija, to je zato što sada ima četrdeset i neku godinu, i u međuvremenu je izgubio kosu kao i ja, ali je ovo uglavnom, mislim, nova publika i neka nova priča, i meni je sve ovo zbog toga čak i vrednije.

WS: Kako se desio taj, čini se, nagli zaokret, od hevi-metala ka popu?

Nije se meni dogodio zaokret, već svetu. Nekada su postojale pesme kao Stairway to Heaven i sva ta suptilnost je bila moguća, a samom pojavom Slayera, Megadetha i tih bendova ja sam izgubio interes da budem kao oni. Neka se metalci ne ljute, ali ti kad vidiš Led Zeppelin, to je kuća sa petnaest spratova, viktorijanska, velika. A ti treš-metalci i blek-metalci su svi otišli u podrum, gde se meni baš i nije išlo, nekako mi je to bilo preusko. Eto, to ti je život. Sa druge strane, kada sam išao na koncert Bon Jovi-ja, nerviralo me je što tamo postoji samo jedan osećaj – hahaha, dobro ćemo se zabaviti, a meni to takođe nije dovoljno. Uvek sam voleo hard-rok bendove koji imaju veliku priču i koji ti promene raspoloženje četiri puta tokom koncerta. Kad imaju pesme kao što su Rock’n’roll, pa Whole Lotta Love, Stairway to Heaven, oni su bogati, a taj osećaj se izgubio nakon  pojave Guns ‘n’ Roses. Ali, pojavio se u totalno drugom pravcu, u grandžu, taj spektar emocija je imala Nirvana, a imaju ga i Red Hot Chili Peppers. Ne verujem da sam se toliko promenio, koliko se samo nisam snašao u toj promeni.

WS: Ali ste se odlično snašli u pop muzici. Zanimljivo je kako vi, autori sa mora, uvek imate neki prepoznatljiv šmek i privlačnost koji se intenzivno osećaju kroz muziku. Da li je to uticaj te obalske atmosfere na stvaranje ili je tajna te poetike u nečemu drugom?

 

To bi ti morao da znaš, ti si sa Panonskog mora (smeh). More je, normalno, meni velika inspiracija, i to ne samo zato što je to velika količina vode, nego je i nešto vrlo iracionalno. Kad je čovek zdrav, mlad, ide u teretanu, pri tom je i pametan, pa zna i neki strani jezik, onda je sve u njegovim rukama. E, a tada lako može da mu se desi da postane bahat. A more te barem jedanput mesečno uči koliko si mali i nebitan. Spasavao sam živu glavu na moru barem deset puta. Imam trideset i nešto diskografskih nagrada i ne znam koliko dijamantskih albuma, ali to mi ništa ne znači kad krene oluja. Možeš biti ne znam ko u životu, najveći hirurg na onkologiji ili imati ne znam koji čin u vojsci, ali to ti ništa ne znači kad si na moru. More je suočavanje sa prirodom koja ti daje do znanja da si mali. Zato mislim da ljudi koji žive uz more, ali tako da su s njim u kontaktu, imaju u svesti jednu dimenziju koja ih konstantno podseća da nije sve na njima i da nije sve baš tako kako je pisano. A to te onda dovodi na jedan nivo na kome se osećaš malim, što je veoma edukativno. Trebalo bi mnogo ovih bahatih ljudi pustiti na more kad je bura ili jugo. Kad bi morali da spasavaju živu glavu, sigurno bi postali malo mekši.

WS: Šta još utiče na Vaše stvaranje osim mora i te atmosfere, da li neka druga muzika, folklorno nasleđe, život, ljubav, iskustvo…?

A sve to, naravno. Čovek može da piše pesme po sećanju na život, a može i da živi život, sve je to sad stvar talenta, koliko i kako neko može to da uradi, ali najgore je izmišljati stvari. Svaki dan pokušavam da stvaram, i normalno je da napišem mnogo glupih pesama koje posle bacim, ali neke ipak ispadnu dobro, pa im se kasnije vratim. Često sam na putovanju, ali ipak ne mogu da pišem u hotelu, nikad to nisam ni radio. Potrebno mi je da se osamim, prepustim emocijama i u sebi osetim harmoniju i spontanost da bi potekle prave reči. Moja tajna zapravo je u tome što ne respektujem nikoga toliko kao publiku, a mislim da i ona dobro to oseća. Znam da je sve prolazno, sponzori ti potvrde pa ti otkažu, a ja ne želim da igram njihovu igru, zato što znam da je to korporativna ljubav, a to me ne zanima. Interesuje me samo publika koja se nakon koncerta oseća dobro i želi da dođe ponovo. To je jedino što me zanima i vrlo je jednostavno.

WS: Kakvo je zadovoljstvo sarađivati sa najcenjenijim studijskim muzičarima današnjice, kao što su Manu Kače, Toni Levin ili Pino Paladino?

Zaista je bilo ogromno zadovoljstvo i velika inspiracija svirati sa tim ljudima. Nažalost, svi oni su sada isuviše zaposleni i imaju radne kalendare gusto ispunjene i po nekoliko godina unapred, tako da saradnja sa njima trenutno nije i ne može biti moja realnost. To vam je, otprilike, kao kada biste imali vrelu letnju romansu sa Naomi Kempbel. Rado biste je se sećali, ali bi vam šanse da se ponovi bile nikakve.

WS: Kako vidite sadašnju muziku na Balkanu i kakva joj je perspektiva uopšte u svetu?

Dosta sam zabrinut za muziku, zato što se sa promenom formata nosača zvuka promenio i način na koji ljudi sve to nose. U ono doba, kada smo mi bili klinci, postojao je džuboks, a voleli smo Boney M, jer je u toj kutiji bio singl, pa ti samo stisneš G4 i svira ti pesma Daddy Cool. Onda se pojavio LP, a to je bilo za ljude koji imaju daha da za 35 minuta kažu nešto pametno. To je bilo dobro doba za AC/DC, Led Zeppelin, Pink Floyd, Genesis, Pitera Gabriela, za ljude koji su imali nešto da kažu. A onda se pojavio video, što je izbacilo Michaela Jacksona i Duran Duran – mi lepo plešemo, kvarcovani smo, nemamo stomake… to je bila njihova priča. Kada se pojavio CD, to je bilo slično kao LP, ali za ljude koji imaju još više daha da kažu nešto pametno, pa su to bila vremena za U2, R.E.M, Metallicu… A kako je sada vreme interneta, to je vreme incidenta, kako se Lady Gaga obuče u šnicle, i to je sada sasvim drugo doba. Ja se bojim za muziku. Pokušavam da budem pošten prema Bogu, prema svemiru, sudbini, jer svestan sam da sam imao svojih pet minuta koji su trajali 20 godina. E sad, da li će sledećih pet minuta dobiti neka domaća Lady Gaga, a mi idemo u podrum, ne znam, ali više ozbiljno ne računam ni na koga osim na moju publiku. Jedino tamo dajem 100 odsto sebe, za tri sata koncerta izgubim tri kilograma i to je jedini način na koji funkcionišem, jer ovim novim putevima ja ne mogu, star sam i dosadan.

WS: Kako izgleda hedonizam na Vaš način, dalmatinska kuhinja, vino, cigare…?

Hedonizam na moj način je ne ugađati sebi na svaki način, jer onda postaneš budala, već sebe moraš nekako nagraditi. Strašno volim mog prijatelja Dina Rađu, koji je igrao u Bostonu i Panatinaikosu i toliko je bio bogat da bi sebi verovatno mogao da kupi sve. I onda mi on priča da kad je ispod koša i ima slobodna bacanja, kaže sebi – sad ako pogodiš možeš da kupiš sebi novi mobitel, a ako jednom pogrešiš čekaćeš novi derbi i nova slobodna bacanja. Ako samo jedno bacanje promaši ne kupi sebi novi mobitel i tako čovek sebe kažnjava i nagrađuje. Tako ja isto sebe častim, ako imam dobar koncert imam pravo na dobro vino i cigaru, kao što vidiš, a da nisam imao dobar koncert stavio bih sebe u kaznu. Tako mislim da samo na ovaj način hedonizam ima smisla.

WS: Kakva vina preferirate?

Crvena, jer crveno vino je zdravo i dobro, puno je sunca i seksualne energije. Oprosti što sam iskren, ali belo vino je za šminkere.