Gluma kao potraga za smislom

Da je postojalo nešto što se zove „jugoslovenski san“, rana biografija našeg sagovornika bila bi njegovo oličenje. „Self-made man“ u okvirima tadašnjeg sistema vrednosti morao bi biti neko ko je autsajder, iz radničke porodice, odrastao u provinciji, neko ko je isključivo zahvaljujući velikom talentu lansirao sebe u sam vrh domaćeg glumišta. Dakle, morao bi biti Branislav Lečić.

Ovaj nesuđeni student filozofije, koji umalo nije postao inženjer mašinstva, rođen je u Šapcu. U svet glume ušao iznenada, videvši ga, kako kaže, kao najsuvisliji put do svog unutrašnjeg bića. Rane uloge upečatljivih buntovnika, koje su mu donele prepoznatljivost i nagrade, komplementarne su sa Lečićevim nesputanim duhom koji se ne plaši da se, čak i pomalo hazarderski, upusti u nove poduhvate. „Što pre se slupaj, da bi naučio“, rekao je Branislav Lečić na početku intervjua u magazinu Wine Style.

Malo je glumaca koji su sa takvom uverljivošću uspeli da prenesu publici toliko različitih, čak i dijametralnih karaktera. Od delinkvenata Fikreta i Crnog, do ultimativnog mitskog negativca Bajazita, preko hrabrog Hajduk Veljka, nežnog Alekse Šantića, pitoresknog i fanatičnog policajca Gavrila, do Teje, lika koji oslikava tipičnog predstavnika Lečićeve generacije, pa sve do briljantne epizode upečatljivog kapetana Tasića u filmu Sveti Georgije ubiva aždahu, inspektora u Balkanskom špijunu, Hamleta, Klaudija…

Zajedno sa Egonom Savinom, Borisom Komnenićem, Vladicom Milosavljević i drugim kolegama, Branislav Lečić je svojevremeno osnovao neformalnu pozorišnu grupu Akt, izražavajući potrebu za deinstitucionalizacijom teatra. Stalni je član Jugoslovenskog dramskog pozorišta, a trenutno ga možete gledati u predstavi Tako je (ako vam se tako čini).

Društveni angažman takođe je neodvojivi deo njegovog javnog delovanja, a poznat je njegov desetomartovski govor sa Terazijske česme 1991. godine, kada se iskristalisao kao jedan od predvodnika antiratne, takozvane „Plišane revolucije“. Deset godina kasnije, postao je ministar kulture u Vladi Zorana Đinđića. Kao glumac, dobijao je samo aplauze, a kao Vladin funkcioner – i poneki zvižduk. Kao i u životu i u stvaralaštvu, nije se libio da traga za promenama ni u sferi političkog delovanja, a trenutno je potpredsednik Demokratske stranke.

Branislav Lečić vešto žonglira između glume, režije, profesure i politike, i spaja u sebi potragu za duhovnim ispunjenjem, koju pronalazi u posvećenom istraživanju pravoslavne religije, sa težnjom za mirom i koncentracijom koje mu pruža bavljenje karateom (nosilac je crnog pojasa, a jedinstveno duhovno iskustvo doživeo je tokom tromesečnog boravka na Svetoj Gori).

Trenutno nema mnogo vremena za dokolicu, a ni za obimne intervjue. Bio je pravi podvig dobiti sat vremena od nekadašnjeg pravoslavnog iskušenika, kojem na marljivosti mogu pozavideti i najpredaniji protestanti. Sreli smo se hladnog subotnjeg prepodneva, kada lako zažalite što ste otišli iz toplog kreveta, osim ako vas na odredištu ne čeka izazov da u dvadesetak hiljada karaktera dočarate portret osobe koja ima toliko sadržajnu profesionalnu i ličnu biografiju.

WS: Šabačko pozorište i recitovanje Gorskog vijenca uticali su na to da se zainteresujete za glumu. Da li se sećate trenutka kada ste prepoznali da je upravo gluma Vaš budući životni poziv?

Nikad mi gluma nije bila opsesija ili fiksacija. Kao odličan đak želeo sam da upišem gimnaziju, ali sticaj okolnosti je bio takav da se to nije desilo. Roditelji su mi se razveli u tom periodu i morao sam da učim nešto praktično da bih mogao da finansiram život majci i sebi. Zato sam upisao Mašinsko-tehničku školu u Šapcu.

Još u sedmom razredu bio sam opsednut ljudskim razmišljanjem, okrenuo sam se filozofskoj literaturi. Ali nije bilo moguće da studiram filozofiju, jer nisam išao u gimnaziju. Kada sam to shvatio, došao sam u sukob sa nečim što je u meni raslo, to je ta želja za promišljanjem. Osećao sam se kao da mi se tlo izvuklo ispod nogu. Odjednom mašinstvo. Sve je to bilo kao neki udarac u glavu – ko sam, čime želim da se bavim?

Pred kraj četvrte godine, u potrazi za sobom, počeo sam da se bavim mišlju o pozorištu. Iako sam bio posetilac Šabačkog pozorišta i voleo teatar, nikad nisam sebe zamišljao tamo. Iznenada sam počeo da razmišljam o tome. Pomislio sam kako bi bilo lepo biti pod reflektorima, gde svi istražuju sebe, a još im neko daje i novac za to. Fenomenalno!

Ali to nije slučajno došlo. Profesorka srpskog jezika je insistirala da mi, kao mašinci, imamo odnos prema literaturi, a naročito prema poeziji. Tu svoju sklonost možda ne bih ni primetio da se svaki put kada bih govorio poeziju pred odeljenjem nije događalo da svi zaćute i slušaju. To mi je skrenulo pažnju da ljudi vole način na koji im prenosim to što doživim. Uvideo sam da treba to da istražim, da moram da prođem kroz pozorište da bih shvatio ko sam. Nikad ne bih ni postao glumac da nije bilo tog pitanja – šta ja to želim, ko sam, od čega sam sastavljen, šta me čini srećnim i čime želim da se bavim tako da svaki dan ne bude teret za mene kada idem na posao, već da bude radost.

WS: Kao akademac debitovali ste u ulozi Fikreta u filmu Gorana Markovića Specijalno vaspitanje. Čini se da je ova uloga paradigmatična za Vašu karijeru – beskompromisnost je osobina mnogih likova koje ste igrali. Da li je to koincidencija ili se oslanja na Vaše unutrašnje biće?

Niko ne može dekretom da odraste. Ne možeš doći do svesti ako nemaš iskrenost za zatečeno stanje. I zato sam ja uvek za ’ciglu na gas’. Budi to što jesi što pre, do kraja, da bi sam video gde grešiš. Slupaj se o zid, ako to već ne možeš da sprečiš, ali na taj način ćeš imati šansu da se ponovo digneš i kreneš u ozbiljniju rundu. Tačnije rečeno – da prepoznaš sebe. U tom smislu mi je gluma pomogla, jer je ona u mom istraživačkom karakteru potraga za istinom. Ona uslovno jeste iluzija, ali šta nije? Ceo ovaj svet je iluzija po mnogo čemu. Ali da ne idemo tako filozofski duboko, već da odemo u praktičnu primenu glume. Na primer, ako igram nekoga ko ima loše osobine, koga društvo kategoriše kao lošeg čoveka, pokušaću da nađem u njemu zrno dobra, jer nas to spaja. To je i razlog zašto bih radio na tom liku, jer ću iz tog malog zrna dobra pokušati da razumem zašto je došlo do tolikog zla u tom čoveku koje se emanira kroz njegovo ponašanje.

WS: U jednom trenutku Vam je Arkan ponudio da igrate glavnu ulogu u filmu o njemu. Kako biste gradili jedan takav lik?

Bez problema. Moj zadatak je da razumem i da tumačim, da dam uvid, a ne da branim, u smilu suda ili etičke procene. Za to postoje druge institucije. Moj zadatak kao istraživača jeste da prođem kroz lik, kao što je zadatak foto-reportera da snimi, da se provuče kroz bodljivaku žicu, a da ostane živ, ako može, i da donese snimak. Kao kada biste rekli lekaru da mu je došao pacijent koji je ubio petnaest ljudi, a lekar kaže ’neću da ga lečim, nego ću da ga ubijem’. Nije on sudija.

WS: Ali lekar, ipak, kratko boravi sa pacijentom. Glumac mora da živi neko vreme sa svojim likom. Koliko je takav karakter invazivan za glumca kao čoveka?

Koliko će trajati operacija lekar ne zna. Tako je i sa ulogama na kojima radim. Ne znam koliko dugo ću se baviti tim bićem, zavisi koliko duboko moram da zaronim. Ali profesionalizam u glumi je zaštićen zanatom. Ne mogu i ne smem da se predam i podam liku, tako da to izvrši invaziju na moj duh na način koji je destruktivan, već samo na onaj koji je upravo suprotan. Sudarajući se sa najekstremnijim i negativnim pojavama u čoveku, u njegovoj emanaciji kroz ponašanje koje može biti i zlo i zločinačko i ekstremno, ja time jačam svoje dobro. Zato je vrlo važno ono što sam pomenuo. Čovek ne sme da se laže, već da pritisne tu papučicu za gas. Gde god se uputio. Što pre se slupaj, da bi naučio!

WS: U više navrata ste rekli da je gluma idealna za istraživanje sopstvenog bića. Koji likovi su Vas naučili najviše o Vama samom?

Teško je izdvojiti neki od njih, ne želim da neki favorizujem. Rekao bih da je to sve jedan isti lik, samo ima različite vidove. Samo su pakovanja drugačija. To sam ja, sve sam to ja.

WS: Psihodrama je meni jedna od dražih epizoda serije Otvorena vrata. Da li Vam se često dešavalo da govoreći o Vama citiraju Vojkana dok opisuje doktora Gazivodu: Ko je ovaj čovek, zašto je ovako lep i ko mu je to omogućio? U kojoj meri su talenat i unutrašnja potreba da se bavite glumom bili blagodet, a u kojoj, možda, balast?

To je povezano sa odgovorom na prethodno pitanje. Ako sam ja sve to što igram, onda ljudi misle da ne znaju ko sam. A onda se dovodi u pitanje da li on sam zna ko je. Veoma dobro znam ko sam, a kroz uloge koje igram prikazujem svoje razumevanje čoveka. To je velika razlika.

Zahvaljujući tome što dugo trajem, sada upoznajem i drugu stranu. Prepoznajem da je onaj prvi deo bio jedna vrsta radosti otkrivanja, i u odnosu na sebe, a i u smislu da te otkrivaju spolja.

U drugoj fazi mog postojanja, naravno, postajem jako konkretan kao činjenica. Suviše dugo sam tu, pa već postajem reper, zovu me već i legendom. To je ono stanje kada te sasvim usvoje. Sada osećam i da je popularnost teret, jer postajem dobro sredstvo za egzistenciju nekih medijskih kuća, žute štampe, koji bi da žive na mojoj grbači, ulazeći u moj život, praveći od toga feštu, podržavajući ukus publike koja je vaspitana da se sroza u kič kulturi. I u tom nekom svetu ja treba da ostanem svoj i da odbranim svoj integritet, ali i da nađem mir, emotivnu, mentalnu i duhovnu sigurnost za privatni život. To nije nimalo lako. U tom delu priče, osećam svoju popularnost kao teret, a ne kao prednost. Ali eto, i to sam doživeo. To znači da sam dovoljno dugo u ovom društvu i dovoljno dugo u svom životu.

WS: Da li sebe, s obzirom na to da ste i potpredsednik stranke i umetnik, više doživljavate kao političara ili kao aktivistu?

Sebe doživljavam kao Branislava Lečića koji je došao do tog stanja mentalne, emotivne i duhovne svesti da jednostavno kroz sve što radi zrači jednu te istu stvar – potrebu za oslobađanjem od gluposti, od agresije, od manipulacije. Da li to radim kroz umetnost ili politiku ili kroz pedagogiju, svejedno je – radim isti posao.

WS: Vaše duhovno traganje ne zaustavlja se na glumi. Za unutrašnjim skladom tragate i kroz pravoslavnu religiju, proveli ste dosta vremena i na Svetoj Gori, ali i kroz praktikovanje karatea – nosilac ste crnog pojasa. Kako se uklapaju Japan i Balkan na tom putu ka unutrašnjem skladu?

Važno je da dovoljno duboko ronite, a za mene je sfera u kojoj se može najdublje porinuti u sebe upravo duhovna misao, religijska misao koja teži da objasni postojanje, smisao. U toj potrazi postoji mnogo različitih naziva za bogove, ali je suština uvek ista, sve te misli i religijske postavke teže da prodube čoveka, da ga spoznaju i da nađu koren razloga za njegovo postojanje.

Upravo me je ta koncentrisanost na pronalaženje smisla odvela i do glume i do duhovnog istraživanja, ali i do karatea, jer moje tajno mesto je u mojoj duši, u mom miru, a karate mi pomaže da taj mir nađem i da oslobodim energiju, da uravnotežim svoje unutrašnje i spoljašnje biće.

WS: Sveta Gora je za žene zabranjena teritorija, šta Vi mislite o tome? Kako izgleda živeti tri meseca u grčkom manastiru, bez potpunog poznavanja jezika kojim govore monasi, a kako je u Hilandaru, gde ste boravili nešto kraće?

Ne bih to gledao na taj način, kao socijalno-strukturalno pitanje. Nije ona zabranjena za žene, ona je posvećena ženi kao simbolu. U monaškom životu je važno da monasi u posvećenju Bogu na neki način utišaju svoje zemaljske jake sile, želju za fizičkim, materijalnim promišljanjem, za vezom sa nagonima, da se potpuno posvete. Da li su oni u tome isključivi ili ne, to je već druga tema. Ali samo posvećenje u ime duhovne svetosti ne ukida ljubav prema ženi u duhu, kao što je i ljubav prema čoveku u duhu.

WS: Zar ne mislite da je to pomalo licemerno? Ako se izmestite iz konteksta realnog života i lišite sebe svakog iskušenja, da li je ta spoznaja do koje dođete uopšte relevantna?

Mislim da je to pitanje snage. Neki ljudi uopšte ne mogu da dođu do nečega ako ne ukinu tu fizičku ili materijalnu komponentu. Naravno, ima tu i određene isključivosti, slažem se. Ali, ima i ljudi koji ne mogu da misle o nečem drugom ukoliko ne utišaju sve ostalo. Bukom života ne možeš da uđeš u dubine mira. Neophodno je da tu buku utišaš da bi mogao da prođeš kroz uzani prolaz duhovne sile koja ti, u stvari, daje mir. To je terapijski put. Monašku posvećenost posmatram kao jednu vrstu čuvara duhovnog smisla i poretka. Oni se samo time bave i svojim životom su primeri da to postoji, da je moguće.

WS: Koliko Vam je ovo iskustvo bilo dragoceno, ne samo za Vaš razvoj kao čoveka, već i kao glumca?

Bio sam radoznao da otkrivam duhovnost i, razmišljajući o različitim bogovima, bilo mi je logično da svoje istraživanje započnem u onome što donosi kultura u kojoj sam odrastao. Kada sam boravio u Jerusalimu, Moskvi, Kijevu, Beču, Londonu, nastojao sam da ih ne spoznam samo kao glavne gradove, već i iz te duhovne perspektive. Ipak, bilo je prirodno da završim na Svetoj Gori, prvo u grčkom manastiru, a onda u Hilandaru. Interesovalo me je da isprva osetim taj talas, nemušto, da ne razumem. Nisam govorio grčki jezik. Tu je za mene ključno bilo prepoznavanje energije. Hteo sam da vidim da li me ta atmosfera pokreće.

WS: I, šta mislite, da li bi boravak tamo jednako mogao biti nadahnjujuć i nekome ko nije religiozan?

Apsolutno mislim da bi bilo korisno svakome ko ima potrebu da traga za unutrašnjim smislom. Dovoljno je da se odlučite da odete na bilo koje sveto mesto, ako u vama postoje interesovanja za to, pa neka su i iracionalna, neka su i materijalna, pa čak i ako samo hoćete da imate dobar selfi na tom mestu ili hoćete da kažete ’bio sam tamo’. Svaki kontakt sa mestom koje u sebi ima priču koja je starija od vas, koja je duhovno starija, koja ima i imaće trajanje, predstavlja neku vrstu dodira sa smislom. To je neka vrsta inicijacije. Da li će se taj osećaj primiti ili ne, to je već individualno.

Isto tako, nemam ništa protiv takozvanih šminkera ili pozera koji dolaze u pozorište da budu viđeni. Desi se i to vrlo često, da čak i pogledaju predstavu i, ne samo što je fizički vide, nego je i dožive.

WS: Bavite se pedagoškim radom kao profesor na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu, gde radite sa studentima glume, ali i u okviru edukativnog centra Lekart, koji šansu daje i amaterima, bez obzira na uzrast. Koja je razlika između rada sa budućim profesionalcima i onima koji na glumu gledaju kao na hobi ili lično usavršavanje?

Osnova je ista, bez obzira na to da li će neko sutra biti profesionalac ili će nastaviti da se bavi glumom iz hobija. Edukativni centar Lekart zamišljen je baš onako kako je u njegovom sloganu i sadržano: „Nikad nije kasno da otkriješ sebe“. Namenjen je svima koji žele da pronađu put do sebe, da se posvete sebi, da harmonizuju svoje misli sa emocijama i da nauče da ih izgovore. Kroz učenje glume svaki čovek može da evoluira, bez obzira na to da li će sutra biti glumac ili menadžer u nekoj firmi. Smatram da bi bilo korisno uvesti glumu kao predmet u osnovne škole, upravo zato što ona zapravo harmonizuje naše biće, pomaže nam da pronađemo sebe i da se bolje predstavimo.

Rad sa studentima je, ipak, malo drugačiji. Naravno, dolazak na fakultet ne garantuje da će neko postati glumac, ali podrazumeva neku dugoročniju posvećenost. Nastojim da pokrenem svoje studente, pre svega kao kolektiv, kao tim, da napravim atmosferu u kojoj se oni međusobno uvažavaju i gde ne vode rat jedni sa drugima, već borbu sa sobom. Smatram da se pojedinačni talenat najbolje ostvaruje upravo u timu. Ako se samo vidi individualnost, a ne vidi se tim, to društvo je destruktivno i takav princip ne ostavlja bilo kakve šanse da društvo u celini napreduje. Namerno govorim u kontekstu politike, da bih pokazao kako je sve to povezano.

WS: Čini se da se podjednako dobro snalazite u svim ulogama koje igrate – u filmskom, pozorišnom i estradnom kontekstu, kao i u pedagoškom radu. Jednako ste uverljivi kada igrate Brabancia u JDP-u i kada izvodite imitaciju Bruna Marsa u emisiji Tvoje lice zvuči poznato. Koja od njih Vama intimno najviše prija?

Naravno, sve te sfere su povezane. Svoje studente učim da ne mogu da rade samo za sebe, da nisu došli tu da bi samo oni sami uživali. Pre svega si sa kolegom na sceni, sa njim imaš neki odnos. Zatim, koren glume je zanat, a može da bude i umetnost, ukoliko joj dodate duhovnu komponentu i neprekidno učite. Ali u čemu je štos – publika je kategorija koja odlučuje o tome. Vi radite za publiku. Sama činjenica da postoji javnost već nas tera i u estradu, u pristustvo u medijima i u ono što čoveku u drugom delu života nije ugodno – ta pažnja postaje teret.

Najbolje se osećam u pozorištu, kad istražujem, gde imam kolege koje to razumeju, kada se radujemo tom otkrivanju. Nema većeg zadovoljstva nego što je to. Tada se osećam kao da sam na neki način još uvek dečak, kao da se igram, jer bez igre nema otkrivanja.

WS: Odnedavno ulazite i u sopstvene producentske i rediteljske poduhvate. Da li je reč o želji za novim izazovima ili smatrate da je to ponekad jedini način da se u ovakvom kulturnom okruženju realizuju projekti koji su Vam inspirativni?

I jedno i drugo. Ulazim u takve poduhvate jer želim da dodirnem sve aspekte svoje profesije, da bih radio na nečemu što me interesuje i inspiriše, kada osetim da bi bilo šteta da neku priču ne postavim na scenu. Za to, naravno, treba imati i luksuz u smislu vremena, mimo puke profesionalne borbe za egzistenciju. Trenutno nemam mnogo prostora za promišljanje te vrste, ali nadam se da ću ga u budućnosti imati više.

Za mene su gluma i režija deo iste priče. Profesor Minja Dedić me je naučio da tako mislim još dok sam bio na akademiji. On je bio reditelj, pa je one studente glume koji su pokazivali širinu učio i rediteljskom promišljanju. I uvek bih se najradije bacio na tu vrstu posla, taj stvaralački proces u pozorištu, probe… mene to najviše ispunjava!

Shvatio sam da od države neću dobiti dovoljno novca za velike predstave, koje bih radio kao producent i reditelj, pa sam se odlučio za male. One su mogle da zadovolje moju potrebu da radim nešto što me zanima, što je meni blisko i kao glumcu i kao reditelju. Takva je i predstava Indigo, sa kojom smo putovali po celom svetu. Naročito mi je drago što smo zahvaljujući njoj uspeli da dopremo do sunarodnika koji žive u inostranstvu i da na taj način stupimo u živu komunikaciju sa njima i da doprinesemo decentralizovanju kulture.

WS: Žonglirate sa mnogo različitih profesionalnih uloga. Koliko je to izazovno za bavljenje samom glumom, koja je Vaš primarni poziv? Za nju su, čini se, ipak potrebni mir i posvećenost.

Naučio sam da menjam fokuse, jer potiču iz istog izvora – politika, režija, edukacija, gluma. Na primer, ako večeras igram predstavu, dovoljno je samo da dođem u taj prostor, da pomislim na taj komad ili, često, samo da vidim tekst, ne da ga čitam, već samo da bacim pogled na njega, i da se setim svega. Dovoljno mi je samo petnaest minuta ili pola sata potpune koncentracije pred predstavu i spreman sam.

Naravno, kada spremam predstavu, to je sasvim drugačije. Moram da razmišljam o ulozi, da je produbim, da je stavim u životnu perspektivu. To je duži proces, ali je veoma radostan i lep, jer me odmara od svakodnevice, daje mi mogućnost da sopstveni život, pa i svoju ličnost, pogledam iz drugog ugla. To je jako dobra terapija.

To što se odnosi na glumu, važi i za politiku. Dostupnost medijima putem interneta, društvenih mreža, ta brzina komunikacije, omogućavaju mi da budem u toku sa događanjima u stranci. Ubrzala se mogućnost da se prebacujemo iz jedne oblasti u drugu. Recimo, dok sam na času a dobijem neku vest, to mi onda daje mogućnost da obojim čas iz novog ugla, možda čak i možemo da neke utiske koje nam dolaze iz društva sprovedemo u delo igrajući na određene teme.

Jednostavno, naučio sam da ukrštam sve, ali tako da se nigde ne izgubi nit, niti zanimljivost. Ne pristajem da se penzionišem, da odustanem, ni mentalno, ni duhovno, ni emotivno, ni fizički!

WS: A vino? Iz kojih dasaka dolazi vino koje volite?

Lope de Vega kaže: „Tri daske, dva glumca i jedna strast i eto pozorišta“.  Ali je zaboravio da kaže i vino. Vino se uvek pije posle predstave, jer je ono nektar, božanski napitak. Ako je dobro, ono baca u visine, a ako je loše, obara vas u dubine. Vino čini da budemo dionizijski raspoloženi i da imamo labilan odnos prema našoj podsvesti, da imamo bliži kontakt sa našim unutrašnjim bićem. Zato je nemoguće odvojiti pozorište od vina, jer jedno drugom pripadaju.

Preferiram crvena vina, mada nekada pijem i bela. Volim vina koja imaju jednu neprimetnu nežnost i plemenitost u ustima, koja nisu ni previše opora, a ni veoma slatka. Ne robujem etabliranim etiketama, volim da eksperimentišem, da probam nova vina. Ponekad vino neke male, još uvek ne tako poznate vinarije, ume veoma prijatno da iznenadi. Dopadaju mi se restorani u kojima možete da probate vino pre nego što naručite bocu, tamo gde pokazuju da zaista poštuju poznavaoce vina.

Gde god se nađem na putu, sa predstavom ili privatno, uvek nastojim da probam vino koje karakteriše taj kraj, jer na taj način upoznajem i dušu tog podneblja. U Australiji sam probao njihova vina sa velikim uživanjem. Volim i francuska i čileanska, naravno i vina sa naših prostora. Veoma cenim vina iz Srbije – Radovanović, Aleksandrović iz Topole, vojvođanska vina, poput onih iz Vinarije Zvonko Bogdan sa Palića, u kojoj sam nedavno i bio. Takođe, volim i hrvatska vina sa Pelješca, poput Postupa vinarije Dingač.