Džez kao esencija života

Sa Jovanom Maljokovićem našli smo se nekoliko ulica od Molerove, tamo gde se početkom šezdesetih godina prvi put susreo sa džezom u kultnom beogradskom klubu Euridika. Koliko je taj zvuk bio sudbonosan za njega, Maljoković slikovito pojašnjava: „Sve je džez. Džez je način na koji idete ulicom. Kako razmišljate. Džez je život“

Jovan Maljoković, jedan od naših najznačajnijih džez muzičara ikada, ležerno se bavi muzikom, a tako i govori o njoj… na način često svojstven ljudima koji su postigli mnogo u svojoj profesiji, a kojima lepo vaspitanje i neka dostojanstvena skromnost nalažu da o svojim uspesima kazuju krajnje nepretenciozno. A valja pomenuti da bez njegovog saksofona domaća džez, ali ni pop-rok scena, zasigurno ne bi zvučale isto.

Talenat i marljivost ovog su valjevskog mladića nepogrešivo vodili napred. To što je bio autsajder nije mu smetalo da uđe u društvo prekaljenih beogradskih muzičara iz pomenute Euridike, kao ni da kasnije nastupa sa nekim od najuspešnijih muzičara sa ovih prostora, poput Nade Knežević, Lale Kovačeva, Radmile Karaklajić, a kasnije i Zdravka Čolića i Gorana Bregovića.

Maljković ne deli muziku na žanrove i podvlači: „Važno je jedino da li imate neka prava osećanja dok svirate“. Ipak, najviše je predan stvaralačkom radu u okvirima džez muzike. Autor je jedanaest džez albuma i gotovo da ne prođe dan a da ne radi na nekoj novoj kompoziciji. Jedan je od osnivača, a bio je i dugogodišnji umetnički direktor Valjevskog džez festivala, što ga iz ugla drugih organizatora verovatno čini savršenim učesnikom.

Najveći izazov u razgovoru sa Jovanom Maljokovićem bio je šta ga ne pitati, jer on je bio i akter i svedok gotovo svega važnog što se prethodnih pet decenija dešavalo u jugoslovenskom džezu. On i njegov saksofon.

WS: Kako je izgledao Vaš prvi kontakt sa muzikom?

Možda nisam bio ni svestan šta slušam kada sam prvi put na radiju čuo zvuke klarineta. Nisam znao šta je klarinet, ali sam rekao: „Uh, ovo mi se sviđa“. Pa sam onda čuo trombon, pa bendžo… U stvari, tek kasnije sam otkrio šta je to bilo – bio je to diksilend. A onda je moj otac jednog dana slučajno doneo harmoniku u kuću i ja sam počeo prvo sam da sviram, a onda sam išao i na časove. Učitelj harmonike, gospodin Tasić, pomogao mi je da zavolim muziku, tako da je ta harmonika meni i danas ostala u glavi. Rado sam je svirao, ali sam se kasnije opredelio za klarinet i to slučajno. Čim je otvorena muzička škola, svi smo pohrlili u nju. Ja sam želeo da sviram klavir, ali sam već imao 14 godina i rekli su mi da sam prestar za taj odsek. Onda sam birao između kontrabasa, trube i klarineta. Upisao sam se na klarinet, a tada sam prvi put i video taj instrument, iako sam njegov zvuk već imao u glavi, kao što sam pomenuo. Bio sam veoma uspešan u muzičkoj školi, osvojio sam i prvo mesto kao najbolji klarinetista u Srbijii, što me je radovalo kao mladog dečkića.

WS: U Valjevu ste završili gimnaziju i nižu muzičku školu. U Beogradu ste nastavili srednje muzičko školovanje, ali ste, ipak, upisali književnost na Filološkom fakultetu. Koliko je za Vas bio važan dolazak u glavni grad?

Odlazak u Beograd je bio veoma značajan za mene, jer tada sam, između ostalog, prvi put u životu video i big bend. Tu su bili neki instrumenti sa kojima se pre nisam susreo, kao i neki novi način sviranja. A kada sam video liniju saksofona, zbunio sam se, pa sam pitao: „A gde je ovde klarinet? Kako ću ja da sviram kada dođem u taj orkestar kada ne vidim klarinet?“  U stvari, klarinet su svirali saksofonisti kao pomoćni instrument. To su bili prelomni trenuci u mom životu kada je reč o muzici. Odmah po dolasku u Beograd upisao sam srednju muzičku školu, a kao i svaki gimnazijalac, kasnije sam želeo da se upišem i na fakultet. Odabrao sam Filološki, Odsek za jugoslovensku i svetsku književnost i tu sam, kao i u čuvenoj Valjevskoj gimnaziji, imao sreće da mi predaje jedna od najboljih generacija profesora.

WS: Sa Valjevskim dečacima, bendom koji se osnovali još dok ste svi živeli u rodnom gradu, po dolasku u Beograd, nastupali ste na čuvenim igrankama na Lazarcu i na Zvezdinom košarkaškom igralištu na Kalemegdanu. Kako je izgledao noćni život prestonice šezdesetih, koji iz današnje perspektive deluje prilično romantično, a kako muzička scena?

Da, to je bilo vrlo romantično vreme. Beograd je bio velika gradska sredina, gde se svirao džez, dobri šlageri, različiti žanrovi. Mi smo kao diksilend orkestar uvek mogli svuda da prođemo i svirali smo na svim tim čuvenim beogradskim igrankama. Tada su se već pojavili i Zlatni dečaci, Siluete, Elipse… To je bilo mnogo dobro vreme. Organizovale su se i gitarijade, bila su tu i neka takmičenja, ali nama nije bilo važno da pobedimo na nekom od tih nadmetanja, već nam je, kao orkestru koji je tek došao u Beograd, samo bilo važno da ljudi čuju za nas i da nas vide. Ali, želeli smo, pre svega, da što bolje sviramo jer najvažnije je bilo da se napreduje, nije toliko bila važna popularnost.

WS: Kada ste došli u Beograd, tih šezdesetih, posećivali ste tada najpoznatiji džez klub Euridika. Kakav je to uticaj ostavilo na Vas?

Imao sam sreće da stanujem na Vračaru. U Molerovoj je bio taj najčuveniji džez klub, gde su se okupljali najbolji muzičari koji su svirali u Beogradu. Odlazio sam tamo, gledao šta se dešava i susreo se prvi put sa muzikom koju do tada nisam nikad ni svirao, ni slušao. Vežbao sam mnogo kod kuće i onda sam počeo pomalo, stidljivo da sviram tamo. Uz veliku tremu, naravno. U Euridici su se okupljala zaista najveća imena, poput Vasilija Beloševića, Saše Radojičića, Radeta Kabaljera… Oni su svi bili tu, iz kraja. Tamo je pevala i Eti Juvan iz Opatije, koja je bila neverovatno lepa i divno je pevala džez, pa je pravila pometnju među muzičarima. Tamo sam upoznao i pijanistu Mišu Todorovića. On je dobijao ploče iz Minhena od svoje sestre i od njega sam i dobio prvu džez ploču i prvi put čuo za Art Blacky & Jazz Messengers. Zajedno sa bubnjarem Mirkom Bogavcem skidali smo pesmu po pesmu, po ceo dan smo vežbali da bismo mogli da ih imitiramo.

WS: Kako ste uopšte, kao mladi autsajder iz Valjeva, uspeli da uđete u tu ekipu najboljih beogradskih džez muzičara?

Ni danas mi to nije jasno. Te naše starije kolege su bile prilično stroge. Bili su najbolji i onda se očekivalo da ti gledaš u njih i da se treseš od straha ako uopšte uspeš da im priđeš. Ali, meni se tokom cele karijere dešavalo da su me ljudi prihvatali. Valjda  su osetili da imam talenat, pa da ću ako sviram sa njima brzo i da napredujem. Sećam se da je Saša Radojičić rekao, kada sam prvi put sa njim svirao, da mu se strašno svideo taj neki moj stil, ali ja sam, zapravo, tek kasnije dostigao da on bude stvarno prepoznatljiv.

WS: Već sa dvadesetak godina otišli ste na veliku turneju po Skandinaviji sa džez divom Nadom Knežević. Posle ste nastavili da nastupate u Zapadnoj Nemačkoj, u klubovima u koje su dolazili američki vojnici. Kako je došlo do toga?

Do danas se kod nas nije pojavio niko ko bi tako dobro pevao američki džez kao Nada Knežević. Miša Todorović mi je rekao da Nada traži tri muzičara za turneju i tako smo joj se pridružili. Bio je to početak mog ozbiljnijeg ulaska u džez muziku. Bukvalno sam tu, na svirkama, učio. Ne postoji bolja škola nego kada svirate sa dobrim muzičarima. Mnogo puta sam rekao mladim kolegama – najbolje je da svirate pored boljih od sebe, tada sigurno napredujete.

WS: Nastupali ste na 16 velikih turneja po SSSR-u i odsvirali više od 500 koncerata sa zvezdama tog vremena – Radmilom Karaklajić i Đorđem Marjanovićem. Koliko je to bilo drugačije iskustvo u odnosu na nastupe u zapadnoj Evropi?

To je bilo nešto sasvim drugo. Nikada ne bih video taj veliki SSSR da nije bilo tih turneja. Naravno, tamo se nije svirao džez, već šlageri. Mi smo za publiku u SSSR-u bili neka vrsta prozora u svet. Na prvu veliku turneju otišao sam sa Radmilom Karaklajić, a posle sam nastupao i sa Đorđem. I tada sam, kao i kasnije, imao sreću da radim sa najboljima, jer Radmila je, bez premca, bila najbolja od svih koji su radili u Rusiji.

WS: Posle gotovo decenije nastupa u inostranstvu vratili ste se u Beograd, osnovali Jovan Maljoković sekstet i ubrzo snimili svoje prve autorske kompozicije za Radio Beograd. One su se dosta razlikovale od muzike koja se tada slušala i komponovala ovde. Kako su dočekane novine koje ste uneli na domaću džez scenu?

Nastupao sam u američkim klubovima, gde smo svirali soul, gospel, fank i džez, i to je za mene bio važan i ozbiljan period. Kada sam se vratio u Beograd, tačno sam znao šta hoću. Želelo sam da osnujem svoj bend, jer mi se dosta znanja i muzike nakupilo u glavi i rešio sam da stvaram svoju muziku. Moram da zahvalim Radio Beogradu jer su bili divni prema meni. Nisam bio ni na koji način povezan sa njima ranije, jednostavno sam se javio na audiciju „Studio pet vam pruža šansu“ i dobio mogućnost da snimam kad god želim, što je bila velika stvar. Tada su počele da se rađaju i džez emisije, što je bilo veoma važno, jer je muzika koju smo stvarali imala gde da se emituje. Onda su usledili nastupi na Bledskom festivalu, što je bio sam vrh u džezu na ovim prostorima, pa Ljubljanski džez festival… to je ono što sanjate, a kada vam se to i ostvari, onda prirodno polako raste i samopouzdanje. Kasnije, kada se grupa muzičara koji su svirali na zapadu vratila u Beograd otišli smo u Dadov, rekli da nas ima desetak, da hoćemo da sviramo i oni nam daju prostor da napravimo džez klub. Krenemo da sviramo, publika počne da dolazi i onda se jave iz Doma omladine i pozovu nas da pređemo tamo. Zahvaljujući Saši Radojičiću i ostalim ljudima koji su tu radili, počeo je da se razvija džez u Domu omladine. Tome je mnogo doprineo naš drug koji je živeo u Londonu, Aca Živković, veliki menadžer, koji je doveo Njuport džez festival u Beograd. Posle nekoliko godina manifestacija je preimenovana u Beogradski džez festival.

WS: Već od Vašeg prvog autorskog albuma Krčma Džerima, koji ste objavili 1985. za PGP RTB, kombinujete elemente tradicionalne srpske i balkanske muzike sa džezom. Kako je bio prihvaćen taj novi pravac?

Kada sam se vratio u Beograd ljudima sam bio zanimljiv, kao što uvek i biva kada se neko posle mnogo vremena vrati u grad. Nakon nekoliko mojih prvih snimaka za Radio Beograd, rok grupe su počele da me zovu da snimam sa njima i ja sam se rado odazivao. Naravno, uvek sam radio svoju autorsku muziku i redovno sam snimao ploče. Uvek sam imao potrebu da pravim novu muziku i tako je ostalo do danas, jer to je moj život, to me pokreće. Kada sam komponovao pesme za ploču Krčma Džerima razmišljao sam kako ne bi imalo nekog naročitog smisla da snimimo standarde koje stalno sviramo, a Amerikanci ih svakako sviraju bolje od svih nas. Smatrao sam da treba iskoristiti muzičke teme sa ovih prostora. Tek mnogo godina kasnije počelo je naveliko da se priča o etnomuzici. A taj prvi album, ako ga sada pustite, čućete da je sjajan, ton je odličan. Da ga sada radim, ne bih ništa promenio, a sve je snimano na samo dva kanala! Nisam se trudio da sviram tu takozvanu etnomuziku u Beogradu ili po Jugoslaviji, jer sam na svakom albumu imao pola-pola pesama. To i danas tako radim. Normalno je da nema potrebe da ovde sviram tradicionalnu muziku, ali ću to da radim kada nastupam u inostranstvu. Poštujem one koji to čine, ali moj rezon je – zašto u Beogradu da sviram etno, kada imam kompozicije i van toga. Uglavnom, u svakom trenutku bend i ja možemo da izvedemo barem pet različitih programa.

WS: Sa Goranom Bregovićem ste sarađivali četiri godine. Kako objašnjavate to što Orkestar za svadbe i sahrane dovodi publiku širom planete u stanje blisko transu? Koliko Vam je bilo neobično da se izmestite u taj kontekst?

Mislim da Goran Bregović ima antenu sa nekim višim silama na nebu, jer je nemoguće da bez toga neko uradi sve ovo što je on postigao. On je bukvalno muzikom pokorio svet, ja to kažem zato što sam bio na licu mesta. U Rimu je bilo pedeset hiljada ljudi kada je svirao, Poljska je bukvalno bila srušena tamo gde je Goran nastupao. U Londonu, na scenama gde su svirali najveći velikani klasike, on je svirao. To je jedan veliki prasak, za to nema objašnjenja. Nastupi sa Goranom su ogromno iskustvo koje mnogo pomaže ako ste pametni. Svaki muzičar treba da pokuša da radi različite stvari i to ništa ne mora da smeta džez muzičaru, kao što ni meni nije smetalo. U muzici mi ništa nije neobično. Pa, jel’ mi tata na početku doneo harmoniku? Kao mali, kada bih odlazio u rodno selo svoje majke, slušao sam kako se svira na seljačkim igrama, pa je ta muzika mnogo godina kasnije proradila u meni. To je muzika koju sam zavoleo, a volim je i danas. A što se tiče šlagera, i to mi je blisko. Prvo smo u školskom orkestru svirali to, pa smo tek posle otkrili diksilend. Muziku nikada nisam delio na žanrove, važno je jedino da li imate neka prava osećanja dok svirate.

WS: Sa svojim Balkan salsa bendom nastupali ste na brojnim evropskim džez festivalima. Koji nastup Vam je ostao u posebnom sećanju?

Istakao bih džez festival Samoa, koji se dešava napedesetak kilometara od Pariza i osnovan je u slavu Đangu Rajnhartu. Tamo dolaze njegovi poklonici iz celog sveta. Tu je jedna reka, livada i šator. Sve traje tri, četiri dana; ceo dan gitaristi dolaze, svira se u travi, ljudi se druže, na drugoj strani su koncerti – to je neponovljiv doživljaj! Organizatori su me pronašli zahvaljujući tome što sam svirao nekoliko numera za Radio Novi Sad i pozvali su me da nastupam na glavnoj sceni. Doveo sam sjajnu postavu. Izašli smo na sedam, osam bisova, publika nije htela da nas pusti da odemo. Posle koncerta je pariski džez magazin pisao izuzetno pozitivno o nama. Montre džez festival je, takođe, fenomenalno iskustvo. Tada su u orkestru bili i Vasil Hadžimanov, Papa Nik, Ljuba Dimitrijević, Milija Milić… Svirali smo kao britke sablje i dobili velike ovacije. Moram da priznam, da nisam svirao sa Bregovićem, možda bih imao strah da nastupim pred dvadeset hiljada ljudi, ali ovako – navikao sam na sve, bilo mi je potpuno svejedno da li je ispred mene stotinu ili sto hiljada ljudi.

WS: Objavili ste jedanaset albuma dosad. Poslednji, Duša tanana objavljen je početkom ove godine. Aktuelan je i jedan novi, potpuno drugačiji projekat. O čemu je reč?

Album Duša tanana oslikava ono što nosim u sebi iz Valjeva, od sela Petnice, sve se to negde nakuplja u nama i onda dođe vreme kad to treba negde da se odsvira, da izađe iz nas. Mnogo mi je pomogao snimatelj i producent Miki Todorović, sa kojim sarađujem više od dve decenije. Imao sam ceo album u glavi, muzičari su došli i niko nije znao nijednu pesmu. Na licu mesta smo sve odsvirali, jer se ta muzika tako svira, to se ne vežba. Prezadovoljan sam što sam ta svoja osećanja, jer zato se tako i zove album – Duša tanana, uspeo da prenesem. Pošto sam takav da volim stalno nešto novo da radim, nedavno sam započeo album koji je potpuno drugačiji. Radim muziku koja će biti posvećena našim najtalentovanijim đacima koji su na Berkliju, novoj generaciji muzičara koja će da osvetla obraz srpskoj muzici. Ima ih oko dvadesetak i trude se da stvore taj prostor za stvaralaštvo koji je jako važan, taj beogradski džez prostor. Mislim da ćemo u sledećih nekoliko godina imati scenu svetskog kalibra. Taj projekat mi je veoma drag i raduje me da sarađujem sa mladim izvođačima i vokalnim solistima. Sa Ilijom Mihajlovićem sam već snimio dve pesme. On jedan od najboljih džez pevača u svojoj generaciji, a tek je na drugoj godini studija.

WS: Jedan ste od osnivača, a bili ste i dugogodišnji umetnički direktor Valjevskog džez festivala. Kakva je bila scena kada ste pre 34 godine pokrenuli tu manifestaciju, a kakva je sada?

Valjevo je osnovano zato što se ugasio Bledski džez festival. Kada se to desilo, prijatelji i ja smo se okupili i rekli – sada je šansa da Valjevo posle Bleda postane centar džez muzike. I zaista, tamo su dolazili najbolji koji su tada svirali u Jugoslaviji. Međutim, Valjevski festival se zamalo nije ugasio. Uoči drugog izdanja direktor Doma kulture nam je otkazao saradnju. Muzičari su već bili došli. Onda je moj prijatelj, direktor predzeća Jablanica, rekao: „Festival se ne otkazuje. U radničkoj sali će da se svira, tamo imamo menzu, tu ćemo da jedemo, a spavaćete kod mene u hotelu.“ Ni kasnije nije bilo lako. Sa prijateljima sam vodio muzičare na ćevape, spavali su i u vikendicama nekih mojih drugova, ali sve se može, ako ste spremni da se žrtvujete. Samo, ne treba ništa očekivati zauzvrat. Ako možete da radite ono što volite, to je već dovoljna satisfakcija. Nije bilo ničega ni kada smo mi počinjali, pa smo stvorili Dadov, pa klub u Domu omladine… Tako će i ova generacija morati sama da se izbori za svoje mesto. Niko mladim muzičarima neće otvarati džez klub, a da oni za to vreme uživaju.

WS: Da pređemo na esencijalna pitanja. Šta je za Vas muzika?

To je moj život. Bez muzike ne bih umeo da živim. Za mene je sve povezano sa muzikom, i kad sanjam, sanjam muziku i kad se probudim sednem za klavir i onda sam radostan. I zahvalan sam što me je bog tako pogledao da imam i mog Aleksu i moju Nevenku koji mi daju snagu da sa ovoliko godina sa takvom ljubavlju gledam na svoju profesiju. U jednom periodu života vam bude teško, ali ljubav je ta koja vam pomaže da istrajete u svojoj borbi da radite ono što volite.

WS: A džez?

Kada kažem muzika, mislim na džez. Jer, sve je džez. Džez je način na koji idete ulicom. Kako razmišljate. Džez je život. Mi džez muzičari imamo svoj jezik, razumemo se. Mogu da dođem na bilo koju tačku sveta i da sviram sa ljudima koje nikad nisam video, jer mi muzičari se znamo, samo treba da se popnemo na scenu i da krenemo da sviramo. Tako sam u Parizu jednom prilikom uživao sa prijateljima koji su bili iz sveta džeza. Otišli smo jedne večeri u džez klub. Izašao sam na scenu, svirao Stella by starlight, uživao sam, improvizovao.

WS: Koji autori ili albumi su najviše uticali na Vas?

Art Bleki je nešto što me je prvo oduševilo. Svi albumi Čarlija Parkera su mi dragi. Od pijanista, voleo sam da slušam Bilija Evansa. On je veoma osećajan čovek, predivno je svirao. Dizi Gilespi, takođe. On je sa mnogo humora svirao ozbiljnu muziku. Pomenuo bih i čoveka čije stvaralaštvo predstavlja važnu prekretnicu u džezu, velikog trubača Majlsa Dejvisa, koji je uradio zaista mnogo –pokazao je prvo kako se svira, a onda se igrao. Svakodnevno pratim šta se dešava u svetu muzike. Danas se toliko daleko otišlo u tom tehničkom smislu, da se prosto uplašite kada čujete muzičare šta sviraju, ali važno je da ne prestaju da istražuju.

 

O vinu…

WS: Kažu da ste hedonista. Kakvo mesto zauzima vino u Vašim trenucima uživanja?

Moram da priznam da sam ranije više voleo da pijem oštra pića, ali uz moju Nevenku, koja je strahovito zaljubljena u vina, počeo sam više da ih pijem. Tako sam, pre nešto više od deset godina, postao pravi ljubitelj vina i sada ne prođe dan a da ne otvorimo jednu flašu vina. Nedavno smo bili na Samosu u Grčkoj, ostrvu poznatom po dobrim vinima i stvarno smo uživali. Veoma me raduje i što u mom kraju postoje ljudi koji se ozbiljno bave vinogradarstvom. Probao sam ta čuvena valjevska vina, kao na primer ona koja pravi Milijan Jelić, i zaista su dobra. Bio sam vrlo ponosan na to što sam ove godine izabran za Viteza vina portugizer, a tu titulu mi je dodelila vinarija Mačkov podrum. Vino je uopšte jedna velika radost. Video sam koliko ti ljudi, koji se bave vinogradarstvom, uživaju. Uz  ribu je neizbežno vino, a ja volim i divljač, tako da volim i jaka, crvena vina. Jedino što ne preferiram su ona slatka. Pre neki dan sam pio vino iz manastira Tvrdoš, veoma mi se dopalo. Mada, leti mi najviše prijaju blaga bela vina.

WS: Šta mislite, zbog čega vino ima tako važan, poseban status za jedno piće?

Možda je to sve od Stare Grčke, od priče o bogu Dionisu, jer on je bog vina, uživanja i radosti. Ima jedan stih, koji pamtim još od studija književnosti: „Bog je vino stvorio za ljude,/gre’ota je ne piti ga pobro, /jeste lude one drukče sude, /mi pametni znamo šta je dobro.“