U Istri, posebno na obali, ima restorana čije su reputacije regionalne, a neki, kao „Valsabbion“ u Pješčanoj uvali kod Pule, u koji svetski poznati ljudi dolaze brodovima, helikopterima i avionima samo da jedu, poznati su u čitavom svetu.

U Beogradu, medutim, kada sam prijatelju rekao da idem u Vodnjan, rekao je: „Obavezno idi u Vodnjanku“. Bez dodatnih objašnjenja. Zatim mi je još troje ljudi, što iz ličnog iskustva, što po čuvenju, reklo isto. Kako se reputacija jednog restorana siri preko granica, misteriozna je i zanimljiva stvar koja mi je uvek bila zanimljiva. „Sad ćemo da vidimo kako radi sistem veza od usta do usta“, pomislio sam dok smo po teskoj kisi išli u restoran.

Ima nešto neverovatno prepoznatljivo što osetite kad udete u restoran koji radi četiri decenije bez prestanka. Možda je to kombinacija mirisa, boja, načina ponašanja zaposlenih i izgled mesta u kojem vlada izvesna samouverenost da ćete biti zadovoljni kada ga napustite. Medutim, previše sam takvih mesta napustio ravnodušan, nekad čak i razočaran, da bih tvrdio da su dobra hrana, dobro vino i dobri ljudi direktno povezani sa atmosferom duge tradicije jednog restorana. Pa opet, ako se sve te dobre stvari sklope sa tradicijom, znam da cu pamtiti veče ili popodne na tom mestu jednako zivo kao prvi susret sa prijateljem. Zato i dalje trazim takva mesta. „Vodnjanka“? Hajde da vidimo…

Istrijani prave neverovatne domace rakije od grožđa koje se razlikuju i po tome šta se u njih stavi med dok sazrevaju u flašama i buradima. Uzeo sam medicu, možda i maliciozno. Rakije s medom su preslatke, često gorke. Veoma je teško manipulisati medom i rakijom do pristojnog pića. Samo što sam odlucio da više nikad u životu ne pijem ništa drugo od zestokih pića, za što se spustila vlasnica „Vodnjanke“, Svjetlana Celija, u elektronskom oblaku smeha i reći i bio sam spreman da jedem splačine, samo da što duže ostanem na mestu gde mi je tako prijatno.

Svjetlana je od svoje majke preuzela restoran koji je spravljao tradicionalna istarska jela. Nema teže stvari nego služiti tradicionalna jela ljudima koji su na njima odrasli – svako je ekspert i svacija majka to najbolje spravlja. Ali, Vodnjani imaju samo postovanje prema „Vodnjanki“, a mi što dolazimo s raznih strana sveta, suceljavamo se sa strahovito bogatom i komplikovanom gastronomskom tradicijom mesta u čiju su tradiciju svoje uticaje ispustali kroz vekove, pre svih drugih Hrvati i Italijani, ali i Francuzi, Mađari, Turci, Austrijanci i svi žitelji njene ogromne kraljevine… Osim toga, svo istarsko voće i povrće, mediteransko i brdsko, raste u neverovatnoj klimi, tu je more sa ribom, rakovima, lignjama i drugim životinjicama, reke sa istom stvari, sume sa tartufima (ah!) i puzevima, brda sa kozama, ovcama, svinjama i njihovim prsutama, neverovatno maslinovo ulje, sirevi svetskog kvaliteta… Nije lako reći šta su to istarska tradicionalna jela. Uopšte.

Ali, Svjetlana, cini se, nije bila u dilemi. Njena je majka u svom restoranu rafinirala jela svoje majke. Svjetlana, sazrela u restoranu u vrhunsku kuvaricu i menadžera, ostavila je ta jela na meniju, a onda umesto jela, uzela ukuse Istre i pocela njima da zonglira.

Kako to izgleda? Jednom rečju: spektakl.

Jedva sam se odvojio od selekcije domaćih sireva, i da nisam došao profesionalnim povodom, obustavio bih narudžbinu i valjuskao se u njima čitavo veče. Srećom, nisam. Njoki, ravioli, pljukanci, sva ta domaća testenina što sama po sebi ima ukus dovoljan da ga sobom nosite danima, kupala se u pršutu i maslinovom ulju, zatim u sosu sa belim tartufima, posle u divljem aromaticnom bilju (i lavandi!) iz obliznje sume i sumskim gljivama…

Svako vino u „Vodnjanki“ je istarsko i spravljeno je tu, nedaleko. Da ste napredovali dalje od testenine, kao sto mi nismo, došli biste i do neverovatnih istarskih kobasica, divljaci, a u avgustu bi vas docekali i legendarni poljski puzi, odnosno puzevi. Moracu da dodem u avgustu. Odnosno kolovozu.

Kada nas je iz restorana vlasnica ispratila kao svoju decu (ovako matore), sa upakovanim kolacima („Sutra kad ustanete, da imate nešto slatko da pojedete…“), sa blesavim sam smeškom tek posle pet minuta shvatio da pada teška, hladna kiša. Nisam mogao da se isključim iz pomalo čarobnog ostrva u onom Svjetlaninom elektronskom oblaku razdraganosti.

Svima nam je potrebna noć u „Vodnjanki“. Bar nekoliko puta godišnje.