Mnogo buke ni oko čega.

I bi Michelin guide. I ne padoše zvezdice na Beograd. I nikom ništa. I sve po starom. I dobro je, samo da se završilo.

Jedna druga epidemija, a nije covid, tresla je nedavno prestonicu. Sindrom Michelin guide restaurants, odnosno Mišlenovih zvezdica, zahvatio je Beograd po svim dijagonalama. Brujala je čaršija mesecima, a licitiranje na temu koji će beogradski restoran da dobije prvu famoznu Mišlenovu zvezdicu na kraju je postalo toliko profano i iscrpljujuće da je pretilo da će i oni najzagriženiji za ovo ’goruće pitanje po budućnost Srbije’ početi da se okreću uzbudljivijim temama, poput državnog deficita u budžetu Džibutija ili morfologije morskog krastavca.

U celoj ovoj maškaradi najzanimljivije je bilo gledati spinovanje vaskolike upućene javnosti, pa se od priče da ćemo biti prvaci sveta došlo do velikog uspeha jer smo se kvalifikovali za svetsko prvenstvo, u ovom slučaju „fantastičnog uspeha jer je čak četrnaest restorana dobilo neku vrstu preporuke“, iako nikome nije jasno šta konkretno ona znači, odnosno koliko je ona dobra ili loša stvar u euforiji zvanoj Michelin restaurants guide. Mogli bismo napraviti analogiju sa teorijom da je čovek ogroman u očima miša, ali sićušan u očima slona, dakle, svako neka bira perspektivu iz koje će da gleda na ovu stvar.

Drugo je pitanje sama lista odabranih, a o kojoj se, kao i o svakoj drugoj listi može polemisati. Neko reče da izgleda kao da su Michelinovi inspektori izašli na Google i ukucali ’the most expensive restaurants in Belgrade’ i tako napravili listu. Provukla se i pokoja opaska druge prirode, ali pretpostavimo da je odluka bila objektivna dok se ne dokaže suprotno i prihvatimo listu kao takvu, konačnu. Bar zasada. A, na kraju krajeva, svi narečeni restorani svakako pripadaju premijum segmentu prestoničke restoranske scene.

Da ne bude zabune, u Kuhinji, ultrapopularnoj seriji, čak je i jedan prekaljeni vrhunski kuvar pun samopouzdanja uzdrhtao kad je čuo da mu u posetu (naravno inkognito) dolaze Michelinovi inspektori. I nije jedini, i to ne bez razloga, jer ovaj genijalno osmišljeni vodič kroz svetske restorane neprikosnoveni je autoritet kad su u pitanju rangiranja istih – imati Michelinovu zvezdicu garancija je visokog kvaliteta (uglavnom, mada ne mora nužno da znači), a ono što dobro znaju vlasnici objekata koji je imaju, zapravo jamči još bolju posećenost i a priori opravdava podizanje cena. Dakle, velika je stvar dobiti ovo priznanje, samo je pitanje za koga.

Onaj deo publike kojem je dobra pozadina ultimativno važna za fotke na Fejsu i Instagramu, kao i tagovanja tipa „feeling happy in Michelin star restaurant“ zvezdice su od krucijalnog značaja pri izboru restorana. Ako se pak niste pronašli u ovome, onda se opustite, ne brinite za Michelin guide i njegove zaguljene kritičare, imaju oni već šta da rade. Nastavite po starom, jedite tamo gde vam se i dosada sviđalo, taman da vaš omiljeni restoran bude jedini koji nikada neće dobiti ovo laskavo priznanje.

Što se tiče samih restorana, dobro je što se ova ujdurma zakuvala, jer ako ništa drugo, biće to podstrek za njih da nastave u još jačem ritmu ne bi li postali miljenici Michelinove sreće. A kako upućeni tvrde, preporuke su uvek uvod u zvezdice. Dakle, pašće one i na Beograd, koji je oduvek bio privlačan za strance upravo zbog dobrih restorana i provoda. Iliti, putuj Micheline i ne naginji se kroz prozor, a nas pusti da, kao i dosada uživamo u odličnoj hrani.