vlada nikolic_resizeZa Trijumf&co zna verovatno svaki ljubitelj vina u Srbiji a i regionu, za Božu Aleksandrovića, vlasnika Vinarije Aleksandrović zna mnogo njih, ali za sve ovo postoji jedan zajednički imenitelj, čiji snažan potpis stojiiza svake boce vina ove vinarije  – Vladan Nikolić, glavni enolog  Vinarije Aleksandrović, više od decenije stvara vina prepoznatljivog stila i kvaliteta, što mu je donelo titulu „jednog od najboljih enologa u regionu“

Bavljenje rukometom dovelo je diplomiranog prehrambenog tehnologa Vladana Nikolića iz Sarajeva u Kruševac, gde je ubrzo dobio i posao u vinariji Rubin, 1989. godine. Njegov talenat i veštu ruku kasnije je prepoznao Božidar Aleksandrović, vlasnik Vinarije Aleksandrović, a svega pet minuta razgovora bilo je dovoljno da se te 2002. godine postigne dogovor koji će kasnije značajno izmeniti vinsku kartu Srbije: „Odmah je došlo do sinergije ideja, imali smo isti način razmišljanja i viziju, a naše partnerstvo traje istim intenzitetom svih ovih godina. Naravno, često se i sukobljavamo, ali svako od nas ima samo jedan cilj, a to je – stalni napredak i sve viši kvalitet vina“, kaže na početku intervjua za magazin Wine Style Vladan Nikolić, glavni enolog Vinarije Aleksandrović.

Koliko je bio izazovan prelazak iz jednog velikog vinskog sistema u društvenom vlasništvu u jedan, tada mali privatni podrum, u trenutku kada u Srbiji praktično nije ni postojao segment premijum vina?

Možda će vas to iznenaditi, ali rad u Rubinu za mene je predstavljao dragoceno iskustvo. Tada su se skoro svi naši tehnolozi školovali ili su bili na praksi u Francuskoj i ta znanja kasnije prenosili mladim kolegama. U društvenim firmama je to bila pozitivna stvar, jer ste uvek imali ispred sebe dve-tri starije generacije. Uz njih ste mogli i teoretski da se usavršavate, a naročito u praksi. U ovom poslu najvažnija je edukacija nakon završenog fakulteta, jer stalno morate da proširujete vidike i da pratite trendove. Sećam se, devedeset treće godine sam davao i poslednju marku na knjige koje sam teško nabavljao iz inostranstva. Ali sve se to isplatilo, ubrzo sam bio imenovan za direktora razvoja, što mi je omogućilo da eksperimentišem i da se razvijam. U tom periodu uradili smo hiljade mikrovinifikacija, hiljade ogleda. To mi je kasnije dalo i mnogo samopouzdanja. Dakle, prelazak u Vinariju Aleksandrović samo mi je dao više slobode i omogućio da radim ono što sam oduvek i hteo, a to je da kreiram premijum vina.

Vi takođe radite za privatnika, a svaki vlasnik vinarije ima neke svoje planove, koji verovatno nisu baš stalno usklađeni sa planovima enologa. Da li je ponekad teško postići kompromis?

Boža Aleksandrović i ja smo zajedno praktično od prvog dana kada je on odlučio da se iz jednog, takoreći zanatskog pristupa, preorijentiše na ozbiljnu, sistematičnu proizvodnju. Imali smo istu želju, da napravimo jedan ozbiljan iskorak u srpskom vinarstvu, i onda smo lako spojili njegovo znanje i iskustvo u vinogradu i moje u proizvodnji. Što se tiče našeg uzajamnog odnosa, naravno da postoje i nesuglasice, ali obojica imamo isti cilj, tako da je uvek jasno da ne postoji nikakav lični problem u tome. Vinarstvo je vrlo komplikovan posao, koji traži mnogo znanja i truda, ali i ulaganja. Mi smo i posle svih ovih godina stalno u velikim investicijama, jer je proizvodnja vina vrlo skupa, na zapadu je to sport izuzetno bogatih ljudi. Ako nemate razliku u ceni i mogućnost da reinvestirate u nove tehnologije, tankove, vinograde, onda ne možete da funkcionišete. Takođe, potrebna su i stalna ulaganja u tržište.

Dugo ste radili samo sa belim sortama i relativno skoro ste počeli sa crvenim. Slučajnost ili…?

Razlog je bio nedostatak sirovinske baze. Tada niste mogli da kupite deset-dvadeset tona kvalitetnog grožđa na jednom mestu. To je uslovilo i pravac našeg razvoja, jer bez kvalitetne sirovinske baze ne možete da proizvodite dobra vina. U proizvodnji crvenih vina potrebno je kontrolisati vinograd, prinose, mnoge operacije moraju da se sprovedu… Pokušavali smo da sa nekim proizvođačima organizujemo kooperativu, ali bilo je malo onih koji su mogli da ispune naše zahteve. Međutim, danas imamo 75 hektara vinograda, a to je rezultat dugogodišnjeg planiranja. Tek sada počinjemo ozbiljno da se bavimo vinarstvom, jer do visokog kvaliteta vina se ne stiže brzo. Očekujem da ćemo tek za pet do deset godina da budemo prepoznatljivi u svetu. Možda to zvuči prepotentno, ali već sada smo poznati i priznati u ovom delu Evrope.

Postoji li neka sorta sa kojom posebno volite da radite? Koje je prema Vašem mišljenju najlakša, a koja najteža za rad?

Davno sam, pre dvadeset pet godina, počeo da radim sa sovinjon blanom, koji je jedna od najzahtevnijih sorti belih vina. Zahvaljujući francuskoj firmi Lallemand za koju radim i koja se bavi biotehnologijom, stalno su mi dostupna najnovija naučna saznanja, ali čini mi se da što više znam o ovoj sorti, u stvari sve manje znam. Užasno je zahtevna, počev od vinograda, pa preko prerade, do čuvanja u bocama, na šta je naročito osetljiva. Njeni nosioci aroma podložni su hidrolizi u bocama i oni se jako brzo gube, tako da nestaje taj aromatski kompleks. Pino noar je naš veliki izazov, ali imamo priličan napredak u poslednje dve-tri godine. Berba 2012. bila je velika za nas što se tiče pinoa, jer smo te godine uspeli da sklopimo sve elemente. U principu, nije teško proizvesti dobar kaberne sovinjon ili merlo, ali pino jeste. Najlakši za rad je šardone, jer je to sorta koja ni vinogradarski ni tehnološki nije zahtevna i uvek daje standardan kvalitet. Ta „šardonizacija“ koja se desila u svetu nije slučajna, jer je sorta zahvalna, prilagodljiva je svim zemljišnim i klimatskim uslovima. Za mene je rajnski rizling kralj belih vina i naš zadatak je da tu sortu vratimo na srpsko tržište u sledećih pet godina. Svuda u svetu rizling počinje da se vraća u velikom stilu. Mi smo nedavno plasirali jedan potpuno novi rizling, koji je urađen drugačijim pristupom nego prethodna verzija. Nastao je od grožđa u kojem su nemački klonovi koji se prvi put pojavljuju u Srbiji. Naročito sam ponosan na naš rizling Oplen iz 2013. godine. Što se tiče crnih sorti, merlo uvek daje standardan kvalitet, naročito u našem podneblju.

Barikirana vina više nisu trend. Da li i Vi pratite tu tendenciju?

Ne postoji neko pravilo ili obrazac po kojem bi mogla da se definiše pravilna upotreba buradi. Ljudi ih često zloupotrebljavaju, naročito barik burad, jer nekad imate grožđe koje je inferiorno u odnosu na burad, koje nema potencijal da to iznese. Recimo, u Južnoafričkoj Republici ne stavljaju vina sa manje od 30 grama suvog ekstrakta u barik, a kod nas stvaljaju i kad ima 25 grama. Danas su popularna laganija, svežija i voćnija vina, a ne barikirana. Naravno da mi u Vinariji Aleksandrović pratimo ovaj, kao i ostale trendove. U Srbiji je problem kvalitet buradi, jer proizvođači nemaju ekonomsku moć da ispune sve standarde – ne suše drvo dovoljno dugo, problem su i mašine za sečenje, pa tostiranje… Posledica toga je loš uticaj drveta na vino. Ako hoćete da imate kvalitetnu burad onda je to veoma skupo, jer jedno takvo barik bure košta od 600 do 800 evra. Ukratko, dobro bure može, ali tendencija je što manje drveta a što više vina.

Trend je i što manjaupotreba sumpor-dioksida. Kakav je Vaš stav po tom pitanju?

To je jako bitno. Sumpor-dioksid je jak alergen i neprijatelj konzumenata, jer izaziva glavobolje. Tendencija današnjeg vinarstva je što manje sumpor-dioksida, a mi smo toga svesni već desetak godina. Zato ga naša vina imaju vrlo malo, bela nemaju više od 80 mg po litru ukupnog sumpor-dioksida, iako je dozvoljeno 200. Nije lako proizvesti kvalitetno vino sa malom količinom sumpor-dioksida, jer za njega još uvek nije pronađena zamena. Postoje različite alternative, ali nema adekvatne zamene. On ne samo što sprečava oksidativne reakcije, nego i mikrobiološki kontroliše vino, to je univerzalni proizvod. Nije problem proizvesti vina bez sulfata, ali pitanje je kakvog su kvaliteta. Taj koncept nesumporisanih vina, amfore i oranž vina, za mene je to razočaravajuće.

Koji Trijumf je Vaš favorit, iz koje godine?

Nekad je godina bolja nekad lošija, ali oscilacija u kvalitetu je opasna. Mi se trudimo da minimalizujemo te razlike, ali recimo da mi je najbolji Trijumf Gold iz berbe 2012. To je bila vrlo teška godina, ali uspeli smo da dobijemo jedno izuzetno vino. Drugačije je kada proizvodite recimo pet ili deset hiljada, nego 400 hiljada litara vina. Drugačiji je pristup. Kad napunite boce vi ne znate kad će to vino biti prodato i ono mora da bude dobro i za tri ili više godina. Taj kontinuitet u kvalitetu je najvažniji i to je ono na čemu mi insistiramo i što nas izdvaja.

Vinarija Aleksandrović je prva vinarija koja je započela proizvodnju visokokvalitetnih penušavih vina u Srbiji. Pretpostavljam da je to bilo prilično izazovno?

Kao što sam već rekao, u vinariji pažljivo osluškujemo tržište i pratimo svetske trendove. Naime, u poslednjih deset godina jedino dva proizvoda u svetu iz godine u godinu imaju konstantan rast prodaje. To su penušava i roze vina. Prateći taj trend, imali smo dosta hrabrosti da uđemo u proizvodnju penušavih vina jer u to vreme proizvodnja klasičnom metodom fermentacije u boci u Srbiji nije postojala. Nedostajalo nam je dosta znanja, a pre svega iskustva. Danas, posle sedam godina, vidimo da smo napravili sjajan potez jer u Srbiji počinju sve više da se piju penušava vina. U međuvremenu, uspeli smo da usvojimo tehnologiju proizvodnje, što nam je omogućilo proizvodnju zaista vrhunskih penušavih vina. Najveća potvrda našeg rada su dve zlatne medalje iz Londona na najjačem ocenjivanju penušavih vina u svetu.

Veliki uspeh postigli smo i sa našim  Trijumf rozeom, koji je rasprodat za svega četiri meseca, što znači da je izuzetno važno prilagoditi se zahtevima potrošača. Nama to više ne predstavlja problem, jer imamo sopstvenu sirovinsku bazu. Ali, najvažnije je to što iza svake etikete Vinarije  Aleksandrović ne stoje samo Boža i Vlada, već jedan sjajan tim divnih ljudi, vinogradara, podrumara i komercijalista.  Jednostavno, bez dobrog tima nema ni uspeha, u tome je i najveća snaga Vinarije Aleksandrović.